Nakon što su u ovoj ediciji već objavljeni izbor misli velikana hrvatske moderne književnosti Antuna Gustava Matoša i Miroslava Krleže, sada to zaokružuje i mislima Tina Ujevića. Urednici/priređivači (Denis Peričić, Tin Prpić i Zvonimir Obran) ističu da izabiranje (a time nužno i sažimanje) najzanimljivijih citata iz golemih opusa takvih titanskih figura uvijek predstavlja ne samo zahtjevan nego i, u najmanju ruku, rizičan posao. Uvijek, naime, postoji opasnost da se neka ključna rečenica previdi ili da neka bitna tema ostane nezastupljena.

Posebno je to došlo do izražaja u Ujevićevu slučaju, čija Sabrana djela obasežu čak sedamnaest knjiga, pa su se priređivači ovoga opsegom i formatom nužno znatno manjega izdanja morali čvrsto koncentrirati na sam sukus Ujevićeve pisane ostavštine. Stoga su se u ovom izboru našle Ujevićeve (lirske i esejističke) refleksije o općeljudskim temama, društvenoj stvarnosti, politici, kulturnoj povijesti, duhovnosti, a posebice o umjetnosti, s razumljivim naglaskom na književnost.

Nastojali su pritom uvrstiti misli o univerzalnim temama koje će najviše zanimati i suvremenog čitatelja (npr. čovjek; duša; ljubav; pjesnik; samoća...), zatim one vrlo specifične upravo za njega (npr. alkohol; boema; mamurluk... a koje i mijenjaju neke uvriježene predodžbe o "kavanskom pjesniku"!), ali i one koje danas ne više ne djeluju osobito aktualno no bile su od velike važnosti za Tinov intelektualno-umjetnički razvoj te bez kojih nije moguće dostatno razumjeti njegov opus.

Rođen kao Augustin Ujević, školuje se prvo u Imotskome i Makarskoj, a potom u splitskoj klasičnoj gimnaziji. Ondje se priprema za svećeničko zvanje, ali skida habit 1907. i odlazi iz sjemeništa. Drugujući s A. G. Matošem u Zagrebu kao student klasične i hrvatske filologije i filozofije započinje svoje književno djelovanje.

U književnosti se javio 1909. sonetom "Za novim vidicima" u časopisu Mlada Hrvatska. Nakon javne polemike 1911. godine prekida druženje s Matošem. U to vrijeme mijenja svoja politička stajališta pa dotadašnji pravaš postaje zagovornikom ujedinjenja Hrvata i Srba. Uoči Prvoga svjetskog rata živio je u Dubrovniku, Šibeniku, Zadru i Rijeci, a najduže u Splitu.

Za njegov je pjesnički put, ali i za njegova politička opredjeljenja, presudan boravak u Parizu od 1913.-1919. godine. Nakon Matoševe smrti objavljuje ogled o njemu u "Suvremeniku", a iste, 1914. godine, objavljen je i glasoviti zbornik "Hrvatska mlada lirika" u kojem je tiskano deset Ujevićevih soneta. Tu ranu fazu njegova pjesništva obilježavaju matoševske teme, stil i oblik stihova. Motivi su uglavnom domovinski i hrvatski, osobita se pažnja posvećuje kultu forme - čvstoća stiha i strofe, sonetni oblik, pravilan trohejskodvanaesterački stih.

Pjesnički je obrat nastupio već u prvim samostalnim zbirkama – "Lelek sebra", 1920. i "Kolajna", 1926. U njima su skupljene pjesme koje su nastajale za boravka u Parizu, pa su teme vezane uz osobna ljubavna i politička razočarenja, uz apokaliptično predratno i ratno vrijeme. U tom je razdoblju nastao velik dio njegove lirike, pa i neke od Ujevićevih najpoznatijih pjesama: "Svakidašnja jadikovka", "Molitva iz tamnice", "Vivijani".

Simbolistička je njegova poezija i u zbirkama koje slijede (Auto na korzu, 1932., Ojađeno zvono, 1933. i Žedan kamen na studencu, 1954.), no u njima je istovremeno vidljiv i bitan pomak - misaonost prevladava nad osjećajnošću.

Nakon Pariza, Ujević je živio u mnogim gradovima (Beograd, Split, Zagreb, Sarajevo), neprestano lutajući i boemski tražeći mjesto pod suncem. Poliglot i erudit, prevodio je s više jezika, a osim poezije pisao je eseje, feljtone, prozne zapise i studije o domaćim i stranim autorima. Prozni su mu tekstovi skupljeni u dvjema zbirkama – "Skalpel kaosa", 1938. i "Ljudi za vratima gostionice", 1938.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.