«Violator» i «Ona govori» su dva teksta Ivana Vidića iz prve polovice 1990-ih od kojih je «Ona govori» bio objavljen u časopisu Ka/Os, a Violator nigdje do sada. »Violator» je duža novela ili kraći roman - teško je i nepoželjno o tom ludom tekstu pametovati jer je, baš kao i lirska proza «Ona govori» - teško odredljiva žanra, roda i granica.

Junak «Violatora» završava u ludnici, ali to za njega nije kazna, dapače, kao da se tek tu, nadziran i kontroliran, osjeća potpuno slobodan, čak društveno aktivan, on predvodi bune i revolucije, cereka se i baš dobro zabavlja – kad ne pati. Različitost svijeta onkraj gumenih i mekih zidova ludnice je malena, nebitna, pa se «Violator alegorijski proteže sve do u naše domove i glave. A kategorije unutarnjeg i vanjskoga se nevidljivo miješaju, kao infuzija i krv.

"Violator" govori i škrguće o slomljenim dušama i zubima – i o korijenima njihovih lomova – začuđuje nas i iščašuje pogled na svijet, centrifugira “zdrav razum” dok ga ne provali kao konstrukciju klimavih temelja, zahrđalih i nestabilnih skela na kojima, dok vjetar udara i jača, ekvilibriramo.

Vidićeva poetika je začeta u ognjici njemačkog romantizma, u nju je onda pod visokim tlakom ubrizgana ruska strast, revolucionarni zanos i socijalna osjetljivost, a sve ne bi li se junačka bitka s aždajom nihilizma dobila. Figure Prokletog pjesnika, Ukletog Holandeza i Generatora kaosa u njegovu se tekstu meko gnijezde, baš kao i humor na oštrici apsurda koji bljesne kao nož i ironijski nas cimne i odmakne od prijetnje ludilom i mrtve ozbiljnosti.

"Ona govori" je ljubavna lirska proza, svjedočanstvo euforije – da ne kažemo ljubavnog ludila – pa je pomaknuta logika i sintaksa njezin eko-materijal – jer ljubav nema interpunkcije.

Pročitaj poglavlje!

***

Ivan Vidić (Zagreb, 1966.) je s 11 tekstova u 20-ak postava, nakon Mire Gavrana koji je po svemu kategorija za sebe, vjerojatno najizvođeniji dramski pisac. Tik pred Novu 2007. godinu objavio je roman "Gangabanga", a 10 mjeseci poslije knjigu s dva teksta nastala u prvoj polovici '90-ih, «Violator / Ona govori». Uvijek je rado govorio, i previše.

Ivan Vidić rođen je 1966. u Zagrebu. Kazališne komade, filmske scenarije i prozu počeo je pisati još za vrijeme studija na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Nakon završetka studija i sudjelovanja u Domovinskom ratu osnovao je tvrtku za produkciju kazališnih predstava, dokumentarnih filmova i videospotova. U drugoj polovici devedesetih povremeno radi u inozemstvu, snima u Njemačkoj i Francuskoj, a vani mu se izvode i drame – "Ospice", "Groznica", "Život u sjeni banane", "Kroz sobe". Drame "Bakino srce" i "Veliki bijeli zec" objavljene su u desetak antologijskih izbora najznačajnijih suvremenih hrvatskih i europskih drama. Drame su mu izvođene u svim većim kazalištima u Hrvatskoj i inozemstvu.

U drugoj polovici devedesetih i početkom dvijetisućitih često je radio i različite poslove na filmu; bio scenarist na desetak igranih, eksperimentalnih i dokumentarnih filmova. Dosad je napisao više od dvadeset kazališnih komada, a na radiju mu je izvedeno tridesetak radio-drama, adaptacija i proznih djela. Pisac je i dvaju libreta za opere skladatelj Srećka Bradića. Djela su mu prevedena na desetak jezika.

Dosad je objavio sljedeće knjige: "Drame" (2002.), "Gangabanga" (2006.), "Violator/Ona govori" (2007.), "Der grosse weisse Hase" (2008.), "Dolina ruža i druge drame" (2011.), "Južna država" (2013.), "Groupe de soutien/Grdand lepin blanc" (2018.), "San od tisuću ljeta", zbirka priča (2018.) i "Faradayev kavez", roman (2020.).

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.