«I jednom je pod okriljem mraka na Crvenom trgu, punom željeza i oklopa, prelazeći iz ruke u ruku, po ramenima generala i maršala prošao otvoreni lijes s ukočenim, mirnim Staljinom, koji nije ispustio ni najmanji zvuk niti je pokazao ikakav vidljiv otpor. Bio je, kao i uvijek, miran i grub. Oni koji su ga nosili i osjećali veliku napetost nekoliko puta su se spotaknuli i uzvrpoljili, zamalo im je opao teret na skliski kamen zamrloga Crvenog trga. Vele da su zamalo svi oni u najnovije vrijeme poumirali na najstrašniji način. Jednome od njih snažna ptica probila je oko sve do posljednje stijenke lubanje. Drugi si je, pijan, iz tko zna kojeg razloga počeo gurati u usta lopticu za tenis od koje se ugušio razjapljenih usta. Treći je, kopajući vrt, iznenada nespretno zamahnuo štihačom, i to tako nezgodno, da si je prerezao vratnu arteriju. U blizini, na nesreću, nikoga nije bilo da mu pomogne ili pozove «hitnu pomoć». Četvrtom je ušla u uho nekakvo odvratno kukcoliko stvorenje i tamo doslovce sve izjelo. Petoga je u snu ugrizao njegov vlastiti cucak - očito se zabunio u snu. I tako su svi oni skončali.           
No sam generalissimus sačuvao je mir. Plovio je valovima ravnodušnog oceana.»

Za «Živjet ćete u Moskvi!» učeni ruski pisac Andrej Sinjavski rekao bi da su odličan odslik «sovjetskog baroka», sjećanja na strašna vremena 40-ih i 50-ih godina XX. stoljeća, doba koje su obilježila dva znamenita povijesna lika (i, tobože, antipoda): krvolok Josif Visarionovič Staljin i petljavac Nikita Hruščov. Dmitrij Prigov oživio je spomenutu epohu prikladnom retorikom «sudnjega dana», apokaliptičnim slikama, ritmom neprestanog ježenja kože i prenapetim živcima autentičnog svjedoka.

Njegova je Moskva zgarište civilizacije, potopljen, opožaren, popljuvan i opljačkan zagrobni prostor iz kojega se zbilja svašta može iščitati. Cijela povijest sovjetskog imperija, rekli bismo. Pisac tu figurira prije svega kao biološka činjenica, kao kroničar uključen u tekst (junak, «personaž» i slično), a onda i kao dio natprirodne stihije od tjelesnih izlučevina raznih agregatnih stanja koja megapolis pretvara u biblijsku inačicu «zla na Zemlji». Duhovnu dimenziju ovog hipertrofiranog, gogoljevskog svijeta drži autoritet milicije (otjelovljen u milicionaru Petji) te božanstva Lenjin i Staljin.

Živjet ćete u Moskvi! možda su pravi memoari, a možda i nisu. Možda je autor pretjerao u «dočaravanju» zlatnog doba svoje mladosti, što će reći godina prije i poslije povijesnog XX. kongresa Komunističke partije Sovjetskog Saveza, a možda je to ozbiljni tajnopis nečeg kozmičkog, univerzalnog i definitivnog, koji nam se nudi pod šifrom «ponovilo se na današnji dan».  

***

Dmitrij Aleksandrovič Prigov (Moskva, 1940 - Moskva, 2007), ruski je pjesnik, dramatičar, esejist i kipar. Smatran je ikonom moskovske neoavangarde. Za života je proizveo oko dvadeset tisuća različitih tekstova, ponajviše pjesama, koje su kolale u samizdatu ili su pak dijelom objavljene kao tamizdat (najpoznatiji su «Stihogrami» («Stihogrammy», 1985). Presjek kroza stvaralaštvo pružaju svesci sabranih djela «Sabrane pjesme» («Sobranie stihov» - I: 1996., II: 1997, III: 1999).           

Početkom novoga stoljeća/tisućljeća Dmitrij se Prigov predstavio i kao prozaik: objavio je 'memoare' »Živjet ćete u Moskvi!» («Živite v Moskve», 2000.) i 'putopis' «Samo moj Japan» («Tol'ko moja Japonija», 2001.).

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.