Svjestan činjenice da su njegovo vlastito podrijetlo i hibridni kulturni identitet formirani u potrazi za »trećim prostorom« u kojemu na jedan superioran i sasvim legitiman način može govoriti/razmišljati o (gorućim) problemima i traumama vlastite nacije, Zlatko Kramarić uspijeva prepoznati disidentske priče makedonske historijske i kulturne povijesti.

Ne ignorirajući mišljenja da na Balkanu postoje različite inskripcije o sličnim povijesnim događajima i ličnostima, svojim imaginativnim i politički markiranim diskursom on ispisuje novu »zonu dodira«, ukrštanja i susreta između kultura. Otuda, jedna od ključnih postavki njegove knjige "Identitet, Tekst, Nacija - Interpretacije crnila makedonske povijesti", jest rješavanje enigme (ili barem stvaranje pretpostavki za njezino rješavanje): kako u fokusu najvažnijih tema današnjice vratiti interes za granične povijesti, jezike i kulture, poštujući pri tome tradicije malih (balkanskih) naroda.

U teorijskom nastojanju konstituiranja "novog političkog subjekta" na Balkanu, Zlatko Kramarić dosljedno provodi svoj liberalni projekt pisma, odbacujući binarnu logiku kao neprihvatljivu percepciju svijeta. Njemu je savršeno jasno da se putem tumačenja povijesne traume jedne hibridne kulture (u ovom slučaju makedonske), njezinih historijskih i političkih zabluda i perspektiva, zapravo može govoriti o iskustvima hrvatskoga naroda, jer su u jednom širem imagološkom kontekstu kategorije nacionalnog, zajedničkog i lokalnog prije alotropi etničke i kulturne identifikacije no što su povijesne i društvene konstrukcije.

Upozoravajući na njihove ovisnosti o političkim i drugim promjenama u regiji, Kramarić ih dovodi u vezu s konceptom slobode, s individualnim i ljudskim pravima. On to čini putem literature i njezinih žanrova u kojima se upisuju političke ideje nacije. O njihovoj važnosti govori i činjenica da bez strukture teksta, bez strukture politike teksta kao strukture same politike, povijesnog kontinuuma ne može ni biti.

Zlatko Kramarić (Osijek, 1956.) profesor je makedonske književnosti i kulture, teorije književnosti i kulturalne antropologije. Radi na Akademiji za umjetnost i kulturu Sveučilišta Josipa Juraja Strossmayera u Osijeku kao redoviti profesor u trajnom zvanju, i kao gost profesor na FON-univerzitetu u Skopju. Trenutno je veleposlanik Republike Hrvatske u Albaniji. Prije toga bio je veleposlanik RH u Sjevernoj Makedoniji i na Kosovu te generalni konzul RH u Banja Luci, Bosna i Hercegovina. Dužnost gradonačelnika grada Osijeka obnašao je u četiri mandata, do 2005. godine. Od 1992. do 2008. godine bio je i zastupnik u Saboru RH. The National Democratic Institute (NDI) u Washingtonu dodijelio mu je 1997. godine prestižnu nagradu „W. A. Harriman“ (koju su, među ostalima, dobili i V. Havel, A. Saharov, M. Albright) jer je tijekom ratnih devedesetih godina, vremenu usprkos, sustavno promicao liberalno demokratske vrijednosti, zagovarajući politiku mira, dijaloga i pomirenja. Izraelsko Ministarstvo turizma proglasilo ga je 2004. godine „ambasadorom dobre volje“. 

Napisao je više knjiga, od kojih: "Novi experimentum macedonicum" (1987.), "Uvod u naratologiju" (1989), "Makedonske teme i dileme" (1991), "Diskurs razlike" (1995), "Identitet, tekst, nacija" (2009.), "Jugoslavenska ideja u kontekstu postkolonijalne kritike" (2014.), "Nostalgija – kratka povijest zaborava" (2016.), "Sat hrvatskog" (2018.), "Kritika političkog uma" (2022.) i, u suautorstvu s Angelinom Banović-Markovskom, "Politika, kultura, identitet" (2013.). Član je Društva hrvatskih književnika, Hrvatskog filozofskog društva, Matice hrvatske, a 2015. godine izabran je za člana Makedonske akademije znanosti i umjetnosti (MANU).

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.