Iza magijskih inkantacija i bajolikih ugođaja, bezmalo lirske dikcije i tradicionalne pripovjedačke impostacije, starinske leksike i arhajskoga izraza kratkopričalačke glavnice Milana Ilića, čini se, krije se ideja o književnosti kao prostoru duhovne antropologije. Što je čovjek mogao nekoć, a nemoćan je danas, u kakvom je dosluhu s prirodom bio, o čemu se sada tek prisjeća, jesu li čuda stvarnija od naočigledne stvarnosti i što o naravi ljudske duše uopće znamo - sržna su pitanja Ilićeva pripovjedna svijeta.

Ili, rečeno drukčije: čovjek raspolućen između uma i strasti, dobra i zla, svijesti i podsvijesti, tame i svjetla, zbilje i uobrazilje, slutnje i mašte, jezika i prikaza... I još drukčije: Ilić piše o ljudima koji su nekoć mogli letjeti, lebdjeti, sanjati, znati jer su se sjećali, sjećati se jer su to umjeli...

Počeste nadreal-fantastizacije, ali i gustoća mitoloških, magijskih, religijskih i uopće duhovnih signala, upućuju na to da pojmovi kao što su istina, duša, usud - premda su, znano nam je, izvremenjeni, a iz korpusa domaće književnosti i suspendirani do daljnjeg - po Iliću, još nisu za muzej... Jer nisu literarno potrošeni.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.