Vrlo neobična pripovijest locirana u norveškom gradiću Berlevågu, smještenom između visokih planina koje fizički zatvaraju vezu sa svijetom, dok je mjesto duhovno izolirao pastor, osnivač stroge crkvene sekte, čiji su se članovi odrekli svih zemaljskih zadovoljstava. U vrijeme kad počinje priča pastor je odavno mrtav, ali njegov duh i dalje drži na okupu, u miru i slozi, pobožne stanovnike. U pastorovoj kući žive njegove kćeri, Martine i Philippa, koje imaju francusku služavku Babette.

Isprva se u kući osjećalo nepovjerenje prema strankinji, strah da s njom nije ušla i raskalašenost koja se povezivala s Parizom, ali kad je Francuskinja naučila spravljati jednostavna jela te k tome ispričala gospođicama da je radila u kuhinji jednog starog biskupa koji je bio svetac, sestre su je počele gledati drugim očima. Hrana, koja dotad u luteranskoj zajednici nije imala nikakvo značenje, u Babettinim je rukama dobila novu, nadnaravnu moć.

Jedinu vezu s Francuskom došljakinja je zadržala kroz Državnu lutriju, koju joj je redovito uplaćivala prijateljica u Parizu. Jednoga dana u Berlevåg je stigla obavijest da je njena srećka dobila glavni zgoditak. Saznavši za to, sestre su se prestrašile da će ih Babette napustiti i vratiti se u domovinu, no ona ih je iznenadila neobičnom ponudom: za taj novac željela je organizirati gozbu u prigodi stote obljetnice pastorova rođenja.

 
**
 
Nakon "Moje Afrike", riječ je o spisateljičinom drugom najvažnijem i najpopularnijem djelu. "Babettina gozba" prvi put je objavljena 1950. u američkom ženskom magazinu "Ladies' Home Journal".

"Babettina gozba" zapravo je prispodoba, živa slika svakodnevlja kojom se osvjetljuje zbilja višeg reda. Blixen se tu postavila kao kritičarka religije, njenih rigidnih formi i rituala koji ometaju prihvaćanje milosti Božje. Velikim umjetnicima, poručuje Blixen, nije mjesto u takvom svijetu, jer će, požele li usrećiti ljude svojim kreacijama, ostati neshvaćeni.

 
***

Karen Blixen rođena je 1885. g. kao Karen Christentze Dinesen (Tanne) u Rugstedlundu u Danskoj u obitelji pisca, političara i časnika Wilhelma Dinesena i Ingeborg Westenholz, kćeri ministra financija. Rano se udala za švedskog baruna Brora von Blixena-Fineckea, i započela novi život u Keniji. Ondje se zbližila s engleskim vojnim pilotom Denysom Finch Hattonom, svojom najvećom ljubavi, koji je poginuo pri slijetanju na mjesni aerodrom. Shrvana nakon svega što joj se dogodilo u Keniji, prodala je farmu, vratila se u rodni Rugstedlund i potpuno posvetila književnosti.

Godine 1934. pod pseudonimom Isak Dinesen objavila je u New Yorku i Londonu zbirku pripovijedaka "Sedam fantastičnih pripovijesti" (Seven Gothic Tales). Slavu joj je donijela knjiga sjećanja "Afrička farma" (Den afrikanske farm, 1937), tiskana u dvije verzije, engleskoj i danskoj, koja je poznatija kao "Moja Afrika" (Out of Africa), s naslovom pod kojim je i ekranizirana 1985. godine. Uslijedile su "Zimske pripovijesti" (Vintereventyr, 1942), "Posljednje pripovijesti" (Sidste fortællinger, 1957), "Anegdote o sudbini" (Skæbne-anekdoter, 1958) i "Sjene na travi" (Skygger paa græset, 1960). Za vrijeme nacističke okupacije Danske Blixen je pod pseudonimom Pierre Andrézel objavila svoj jedini roman "Putovi osvete" (Gengældesens veje, 1944), horor s jasnim aluzijama na okupaciju domovine.

Karen Blixen je za svoj književni rad dobila više značajnih svjetskih priznanja. Nekoliko puta kandidirana je za Nobelovu nagradu, no nije imala sreće i ovjenčati se njome.

Umrla je na obiteljskom imanju u Rugstedlundu 1962. godine.

Podrijetlom iz aristokratske obitelji. Studirala likovne umjetnosti u Kopenhagenu. Godine 1914-31. živjela u Keniji, potom se vratila u Dansku. Prvu zbirku pripovijedaka, «Sedam tajanstvenih priča» (Seven Gothic Tales, 1934), pisanih izvrsnim stilom na engleskom jeziku objavila je u SAD-u pod pseudonimom Isak Dinesen. Godinu dana poslije prevela ih je na danski. To su priče u romantičarskoj tradiciji tzv. gotske književnosti, smještene u prošlost, s ozračjem nadnaravnoga te motivima erosa i snova. I sljedeća je djela objavljivala istodobno na engleskom i danskom jeziku.

Druga zbirka pripovijedaka Zimske priče (Vintereventyr, 1942), s tematizacijom sjetnog podsjećanja na djetinjstvo, formalno je i sadržajno uklopljena u tokove danske književnosti. Neke sličnosti s njom dijeli i zbirka «Posljednje pripovijetke» (Sidste fortcellinger, 1957).

Tijekom nacističke okupacije Danske, pod pseudonimom Pierre Andrezel, objavila je svoj jedini roman «Putovi osvete» (Gengceldesens veje, 1944), gotski roman melo-dramske fabule s aluzijama na okupaciju.

Unatoč izvrsnim pripovijetkama danas je najpoznatija po svojim memoarskim zapisima «Afrička farma» (Den afrikanske farm, 1937), kasnije ekraniziranim u Hollywoodu «Moja Afrika» (Out of Africa, 1986). U toj poetskoj (i biografski dosta slobodnoj) reminiscenciji o svojem životu u Keniji iskazuje gotovo mističku ljubav prema Africi te tugu zbog gubitka farme, životnog suputnika kao i nestanka jednostavnog načina života.

(Izvor: "Leksikon stranih pisca", Školska knjiga, 2000.)

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.