Vrlo neobična pripovijest locirana u norveškom gradiću Berlevågu, smještenom između visokih planina koje fizički zatvaraju vezu sa svijetom, dok je mjesto duhovno izolirao pastor, osnivač stroge crkvene sekte, čiji su se članovi odrekli svih zemaljskih zadovoljstava. U vrijeme kad počinje priča pastor je odavno mrtav, ali njegov duh i dalje drži na okupu, u miru i slozi, pobožne stanovnike. U pastorovoj kući žive njegove kćeri, Martine i Philippa, koje imaju francusku služavku Babette.

Isprva se u kući osjećalo nepovjerenje prema strankinji, strah da s njom nije ušla i raskalašenost koja se povezivala s Parizom, ali kad je Francuskinja naučila spravljati jednostavna jela te k tome ispričala gospođicama da je radila u kuhinji jednog starog biskupa koji je bio svetac, sestre su je počele gledati drugim očima. Hrana, koja dotad u luteranskoj zajednici nije imala nikakvo značenje, u Babettinim je rukama dobila novu, nadnaravnu moć.

Jedinu vezu s Francuskom došljakinja je zadržala kroz Državnu lutriju, koju joj je redovito uplaćivala prijateljica u Parizu. Jednoga dana u Berlevåg je stigla obavijest da je njena srećka dobila glavni zgoditak. Saznavši za to, sestre su se prestrašile da će ih Babette napustiti i vratiti se u domovinu, no ona ih je iznenadila neobičnom ponudom: za taj novac željela je organizirati gozbu u prigodi stote obljetnice pastorova rođenja.

 
**
 
Nakon "Moje Afrike", riječ je o spisateljičinom drugom najvažnijem i najpopularnijem djelu. "Babettina gozba" prvi put je objavljena 1950. u američkom ženskom magazinu "Ladies' Home Journal".

"Babettina gozba" zapravo je prispodoba, živa slika svakodnevlja kojom se osvjetljuje zbilja višeg reda. Blixen se tu postavila kao kritičarka religije, njenih rigidnih formi i rituala koji ometaju prihvaćanje milosti Božje. Velikim umjetnicima, poručuje Blixen, nije mjesto u takvom svijetu, jer će, požele li usrećiti ljude svojim kreacijama, ostati neshvaćeni.

 
***

Karen Blixen rođena je 1885. g. kao Karen Christentze Dinesen (Tanne) u Rugstedlundu u Danskoj u obitelji pisca, političara i časnika Wilhelma Dinesena i Ingeborg Westenholz, kćeri ministra financija. Rano se udala za švedskog baruna Brora von Blixena-Fineckea, i započela novi život u Keniji. Ondje se zbližila s engleskim vojnim pilotom Denysom Finch Hattonom, svojom najvećom ljubavi, koji je poginuo pri slijetanju na mjesni aerodrom. Shrvana nakon svega što joj se dogodilo u Keniji, prodala je farmu, vratila se u rodni Rugstedlund i potpuno posvetila književnosti.

Godine 1934. pod pseudonimom Isak Dinesen objavila je u New Yorku i Londonu zbirku pripovijedaka "Sedam fantastičnih pripovijesti" (Seven Gothic Tales). Slavu joj je donijela knjiga sjećanja "Afrička farma" (Den afrikanske farm, 1937), tiskana u dvije verzije, engleskoj i danskoj, koja je poznatija kao "Moja Afrika" (Out of Africa), s naslovom pod kojim je i ekranizirana 1985. godine. Uslijedile su "Zimske pripovijesti" (Vintereventyr, 1942), "Posljednje pripovijesti" (Sidste fortællinger, 1957), "Anegdote o sudbini" (Skæbne-anekdoter, 1958) i "Sjene na travi" (Skygger paa græset, 1960). Za vrijeme nacističke okupacije Danske Blixen je pod pseudonimom Pierre Andrézel objavila svoj jedini roman "Putovi osvete" (Gengældesens veje, 1944), horor s jasnim aluzijama na okupaciju domovine.

Karen Blixen je za svoj književni rad dobila više značajnih svjetskih priznanja. Nekoliko puta kandidirana je za Nobelovu nagradu, no nije imala sreće i ovjenčati se njome.

Umrla je na obiteljskom imanju u Rugstedlundu 1962. godine.

Karen Blixen (Karen Christentze Dinesen – Tanne) rođena je 1885. godine u Rugstedlundu u Danskoj u obitelji pisca, političara i časnika Wilhelma Dinesena i Ingeborg Westenholz. S dvadeset osam godina udaje se za švedskog baruna Brora von Blixen-Fineckea, svog rođaka, i započinje novi život u Keniji gdje Karen vodi plantažu kave te lovi veliku divljač. Ondje upoznaje svoju najveću ljubav, engleskog vojnog pilota, Denysa Finch-Hattona, s kojim dijeli brojne zajedničke trenutke u Africi. Shrvana zbog njegove smrti i primorana prodati farmu koju je toliko voljela, nakon sedamnaest godina u Keniji vraća se u rodni Rugstedlund i potpuno posvećuje književnosti.

Godine 1934. pod pseudonimom Isak Dinesen objavljuje zbirku pripovijedaka "Sedam fantastičnih pripovijesti" (Seven Gothic Tales), a slavu joj donose memoari, knjiga sjećanja "Afrička farma" (Den afrikanske farm) 1937., tiskana u dvije verzije, engleskoj i danskoj, poznatija pod imenom "Moja Afrika" (Out of Africa). Pod istim je naslovom i ekranizirana 1985. godine. Nakon svjetski poznate knjige sjećanja Blixen izdaje i "Zimske pripovijesti" (Vintereventyr, 1942.), "Babetina gozba" (Babettes gæstebud, 1950.), "Posljednje pripovijesti" (Sidste fortællinger, 1957.), "Anegdote o sudbini" (Skæbne-anekdoter, 1958.) i "Sjene na travi" (Skygger på græset, 1960.). Za vrijeme nacističke okupacije Danske Blixen pod pseudonimom Pierre Andrézel objavljuje svoj jedini roman "Putovi osvete" (Gengældesens veje, 1944.), horor s o okupaciji domovine.

Karen Blixen za svoj je književni rad dobila nekoliko značajnih svjetskih priznanja i više je puta kandidirana za Nobelovu nagradu. Umrla je 1962. na obiteljskom imanju u Rugstedlundu.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.