U vrijeme kada se diljem svijeta dižu prosvjedi i pobune protiv neodrživih i tlačiteljskih gospodarskih i političkih sistema, Camusovu knjigu o biti i naravi pobune mnogi će kritičar postojećega stanja predstaviti, djelomice i s pravom, kao Bibliju suvremenoga bunta protiv nametnutih antihumanističkih koncepata ljudskoga života i razvoja.

Potaknuta sovjetskim zločinima počinjenim u ime ideologije i države, a objavljena prije 60 godina u pariškome Gallimardu, Camusova knjiga izazvala je žestoku filozofsko-etičku i političku polemiku na Zapadu, priskrbivši autoru brojna neprijateljstva i zamjerke na njegovu, kako se tada tumačilo, preoštru kritiku komunizma i drugih sličnih oblika totalitarističke vladavine.

Štoviše, teorije nekih suvremenih istraživača toga razdoblja ljudske povijesti nastoje pokazati da je Camusovu tragičnu smrt u automobilskoj nesreći vješto isplanirala i u djelo provela sovjetska tajna služba KGB (Guardian, Globus). Osim vidovitosti i autorove intelektualne hrabrosti, suvremene generacije tzv. angažiranih intelektualaca rijetko su spominjale i upućenu filozofsku analizu pojma pobune i teorijski utemeljen poziv na bunt kojim se priziva vlastita svijest kao temeljna odrednica odnosa čovjeka prema drugom i prema ljudskoj solidarnosti.

Camusov "Pobunjeni čovjek" priziva svijest i savjest moderne individue u svijetu kolektivizama u kojem se izgubio pravi razlog potrebi ljudskoga zajedništva. Camus ponovno postavlja pitanja o zaboravljenim i zamagljenim svevremenskim i univerzalnim ljudskim problemima: gdje su granice poslušnosti i kada čovjek mora reći „ne“.

Da bi odgovorio na ta pitanja Camus nudi svojevrsni povijesni prikaz pobune, objašnjavajući što je metafizička a što povijesna pobuna, zašto umjetničko stvaranje „čovjeka ne svodi na povijest“ pa stoga omogućava promatranje pobune u čistom stanju, zašto je pobuna suprostavljena nihilizmu i revoluciji koji niječu ljudski identitet, zašto se na primjeru sredozemne misli i Mediterana najbolje uočavaju napetosti između individualnog i kolektivnog, između „da“ i „ne“ svijetu…

Uvod!

Sredozemna misao!

***

Albert Camus (1913-1960), francuski romanopisac, dramatičar i esejist. Odrastao u Alžiru, bio je u pokretu otpora, studirao filozofiju, bavio se kazalištem i novinarstvom. Dobitnik Nobelove nagradu 1957. Kritika ga je držala jednim od glavnih predstavnika egzistencijalizma, dok se u kasnijoj fazi zalagao za svojevrsni politički angažirani humanizam. Proslavio se već kratkim romanom "Stranac" (L’Étranger), kojim je ostvario reprezentativan primjer egzistencijalističke proze o čovjeku svjesnom apsurda ljudskog položaja u svijetu, te raspravom "Mit o Sizifu" (Le Mythe de Sisyphe) kojim je obrazložio pojam apsurda i lik mitskog Sizifa učinio jednim od simbola suvremena čovjeka.

U kasnijim romanima "Pad" (La Chute) a, osobito u opsežnijem "Kuga" (La Peste), razvija ponešto drugačiju viziju ljudske sudbine, naglašavajući razočaranje suvremenom kulturom i potrebu za istinskim razumijevanjem među ljudima zasnovanom na sućuti. U tim se romanima već nazire svojevrsna pobuna, zamisao koju je razradio u velikom eseju "Pobunjeni čovjek" (L’Homme révolté), gdje u širem obzoru analize prevladavajućih ideja europske povijesti odlučno zahtijeva osudu totalitarizma i nasilja.

Dugo nakon piščeve pogibije u saobraćajnoj nesreći objavljen je završeni dio njegove opsežno zamišljene romansirane autobiografije "Prvi čovjek" (Le Premier Homme), koja u širokom zahvatu opisuje i analizira piščev život, iskustva i stajališta, s naglašenim traganjem za vrijednosnim uporištima u ljubavi, sućuti i osjećaju ljepote u svakidašnjem životu.

Odrastao u Alžiru bez oca, uz nepismenu i nagluhu majku, koja je postala matricom jednog od najdirljivijih temata mnogih njegovih knjiga. Studirao je filozofiju, strasno privržen i kazalištu, novinstvu te nogometu, no književnost mu je postala osnovnom vokacijom. Tijekom II. svj. rata sudionik je francuskog pokreta otpora. Poginuo je u automobilskoj nesreći nedaleko od Pariza 1960. Tada je pisao svoje možda najambicioznije djelo, romansiranu autobiografiju koja je u trenutku piščeve smrti sadržavala trećinu (320 str.) planirane građe. Camusova ju je kćerka objavila gotovo 35 god. nakon piščeve pogibije pod naslovom "Prvi čovjek" ("Le Premier hornrne", 1994). Ta knjiga rasprodana u milijunskoj nakladi.

Camusov izrazito raznolik opus iznimno je koherentan. Riječ je o neprestanom traganju za pozitivnim vrijednostima - u vremenu nestanka mnogih vrijednosnih uporišta. Ono se zasniva na iskustvima siromaštva, bolesti, rata te na osjećanju ljepote i tragike života. U romanu "Stranac" ("L' Estranger", 1942), kojim je stekao svjetsku slavu, opisuje neku vrstu rascijepljenosti između pojedinca i univerzuma. Camus je "Stranca" pisao istodobno s prvom verzijom drame "Kaligula" ("Caligula", 1944) i esejom "Mit o Sizifu" ("Le Mythe de Sisyphe", 1942), svrstavajući sve tri knjige u ciklus apsurda. Stoga je ubrzo doživljavan kao jedan od predstavnika egzistencijalističke književnosti uz koju se vezuje tema apsurda života i svijeta. Nije se smatrao pripadnikom ovog kruga te želeći zagovarati pozitivne vrijednsoti glede čovjeka društva i svijeta on istodobno stvara ciklus pobune: "Kuga" ("La Peste",1947), drame "Opsadno stanje" ("L' Etat de siege",1948) i "Pravednici" ("Les Justes", 1950) te veliki esej "Pobunjeni čovjek" ("L'Homme revolte", 1951).

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.