Vedran Benić
Dubrovački spomenar : Sentimentalno putovanje sjećanjem na grad
- Nakladnik: ArsIris
- 08/2012.
- 470 str., tvrdi uvez
- ISBN 9789535649892
- Cijena: 29.07 eur
Preračunato po fiksnom tečaju konverzije 7,53450 kuna za 1 euro - Cijene knjiga su informativnog karaktera, navodimo prvu cijenu po izlasku knjige iz tiska. Preporučamo da cijene i dostupnost knjiga provjerite kod nakladnika ili u knjižarama! Moderna vremena više se ne bave prodajom knjiga, potražite ih u knjižarama, antikvarijatima ili u knjižnicama.
Kombinacija istraživanja arhivske građe i autorovih sjećanja na mjesta, ljude, događaje... koje oficijelna povijesna istraživanja "preskoče", autorova (ali i ne samo njegova) nostalgična slika-mozaik Grada.
**
Tekstovi smješteni između korica ove knjige riječju i slikom podsjetnik su na onaj Dubrovnik koji postupno, po sili stvari i snagom neke neumoljive volje koja se možda može nazvati povijesnom, ustupa mjesto današnjem Dubrovniku. Promatrajući sličnosti između onog i ovog Dubrovnika, tražeći sukladnosti, Benić sjetno uočava razlike koje, bez obzira jesu li posljedica ljudskog upletanja ili učinak vremena, u njemu bude nostalgiju za Gradom što ga nisu zidali samo Njarnjasi i zakone mu dali, nego je sav sazidan i od uspomena i sjećanja, po zakonima spominjanja, a oni ne dopuštaju olak zaborav, ne popuštaju pred logikom sadašnjeg vremena, žive od prošlosti, ali ne samo zato da je veličaju nego i zato da ponude sve ono što je u njoj upotrebljivo, i kao opomena i kao naputak, za aktualnu sadašnjost i skoru, neizbježnu budućnost koja će jednom i sama biti prošlost i izvor novih, drukčijih uspomena i sjećanja za nove spomenare i nostalgičare.
Vedran Benić, međutim, nije nostalgičar. On je zapravo tragalac, istraživač prošlosti, u neprestanoj pomnoj potrazi za zaboravljenim vremenom, vremenom koje, kako to vidimo i iz ovih dokaza, i nije još sasvim iščezlo nego se prikrilo, preobrazilo, prilagodilo novim ubrzanjima prolaznosti, utočište našlo na mjestima nad kojim novo vrijeme (kao da) još nema vlast. Velik je njegov osobni ulog u tom traganju. Uporište mu je u neprestanoj fascinaciji duhom i dušom grada Dubrovnika, skladom i ljepotom njegovom, u divljenju i ljubavi - nemojmo se stidjeti toga svog osjećaja – prema ovom Gradu, koja se, kao i sve trajne ljubavi, začela još u djetinjstvu.
Benić zalazi u Dubrovački arhiv, prekopava po dokumentima, lista stare novine, čita stručnu literaturu, iznalazi fotografije, njegovi su podaci pouzdani, postupci efektni – to su najčešće zrcalno postavljene slike-prikazi nekladašnjeg i sadašnjeg Grada, bez nametanja poruke. Ona se sama oblikuje. Čitalac donosi zaključke u skladu s mjerom svoje upućenosti, svoga nostalgičnoga erosa, svoje senzibilnosti. Uz Stradun kakav je nekad bio stoji Stradun kakav je danas, s uvidom u mijene te jedinstvene ulice, žile kucavice života Dubrovnika koji sve više živi životom drugih, a sve manje životom onih koji u njemu još žive i življahu.
Knjiga Vedrana Benića dragocjen je podsjetnik na prošle ljude, stvari i mnoge događaje, i one velike i one koji žive na samom rubu sjećanja ili su posve utonuli u gluh zaborav. Ova je knjiga palimpsest sjećanja. Benić se služi i visokim i niskim, ne bavi se samo uzvišenim i pažnje dostojnim osobama i pojavama, on zna i voli zaviriti i u dušu betula, zna se pozabaviti nezaboravnim a zaboravljenim, jedistvenim oriđinalima, propitati se o fakinima, odvrtjeti role filma iz Drugog svjetskog rata i one nakon njega, u izgubljenom kinu "Slavica", mjestu na kojem su se zvijezde s filmskog platna divno družile s onima s neba. Svaka nostalgija ima u sebi i žalac satire. Benić ga ne skriva. Kad treba i gdje treba, a to mu je često potrebno, on je kritički oštar i cinično sarkastičan, ali i blago nasmijan, huncutski vedar i zaigran.
Ozbiljnost ovoj knjizi daju i mnogobrojne bilješke ispod crte, upućujući na dodatnu, dopunsku literaturu o temi kojom se bavi tekst. Dobro je što je autor u nju okupio svoje ranije tekstove, objavljene u različitim publikacijama, jer bi i oni ubrzo pali u zaborav. Ovako neće, kao ni dio sjećanja na Dubrovnik kakav je nekad bio. Jedino što je gore od zaborava to je užitak u zaboravu. Ova nam knjiga, naprotiv, pruža užitak prisjećanja. Zato je valja čitati s užitkom, kolika god bila sjeta koja nas pritom obuzima. Dobro je što je Vedran Benić poslušao vapaj gospara dr. Cvijeta Joba: "Dubrovčani, pišite memoare!“. Duh Dubrovnika je (još) živ, kao i duh Hamletova oca.
Vedran Benić odazvao se davnom pozivu jednog od znamenitih dubrovačkih „javnih likova“, čovjeka koji je odustao od sjajne znanstveničke karijere da se ne bi (zauvijek) odvojio od Dubrovnika – treba vjerovati da će Dubrovnik posljednjih desetljeća, sa svim burnim mijenama, dozvati neke nove Beniće... jer Grad koji je postao u-topos jedne kolektivne memorije opstaje u sjećanjima (i knjigama!) samo.
( iz predgovora akademika Luka Paljetka )
**
Tekstovi smješteni između korica ove knjige riječju i slikom podsjetnik su na onaj Dubrovnik koji postupno, po sili stvari i snagom neke neumoljive volje koja se možda može nazvati povijesnom, ustupa mjesto današnjem Dubrovniku. Promatrajući sličnosti između onog i ovog Dubrovnika, tražeći sukladnosti, Benić sjetno uočava razlike koje, bez obzira jesu li posljedica ljudskog upletanja ili učinak vremena, u njemu bude nostalgiju za Gradom što ga nisu zidali samo Njarnjasi i zakone mu dali, nego je sav sazidan i od uspomena i sjećanja, po zakonima spominjanja, a oni ne dopuštaju olak zaborav, ne popuštaju pred logikom sadašnjeg vremena, žive od prošlosti, ali ne samo zato da je veličaju nego i zato da ponude sve ono što je u njoj upotrebljivo, i kao opomena i kao naputak, za aktualnu sadašnjost i skoru, neizbježnu budućnost koja će jednom i sama biti prošlost i izvor novih, drukčijih uspomena i sjećanja za nove spomenare i nostalgičare.
Vedran Benić, međutim, nije nostalgičar. On je zapravo tragalac, istraživač prošlosti, u neprestanoj pomnoj potrazi za zaboravljenim vremenom, vremenom koje, kako to vidimo i iz ovih dokaza, i nije još sasvim iščezlo nego se prikrilo, preobrazilo, prilagodilo novim ubrzanjima prolaznosti, utočište našlo na mjestima nad kojim novo vrijeme (kao da) još nema vlast. Velik je njegov osobni ulog u tom traganju. Uporište mu je u neprestanoj fascinaciji duhom i dušom grada Dubrovnika, skladom i ljepotom njegovom, u divljenju i ljubavi - nemojmo se stidjeti toga svog osjećaja – prema ovom Gradu, koja se, kao i sve trajne ljubavi, začela još u djetinjstvu.
Benić zalazi u Dubrovački arhiv, prekopava po dokumentima, lista stare novine, čita stručnu literaturu, iznalazi fotografije, njegovi su podaci pouzdani, postupci efektni – to su najčešće zrcalno postavljene slike-prikazi nekladašnjeg i sadašnjeg Grada, bez nametanja poruke. Ona se sama oblikuje. Čitalac donosi zaključke u skladu s mjerom svoje upućenosti, svoga nostalgičnoga erosa, svoje senzibilnosti. Uz Stradun kakav je nekad bio stoji Stradun kakav je danas, s uvidom u mijene te jedinstvene ulice, žile kucavice života Dubrovnika koji sve više živi životom drugih, a sve manje životom onih koji u njemu još žive i življahu.
Knjiga Vedrana Benića dragocjen je podsjetnik na prošle ljude, stvari i mnoge događaje, i one velike i one koji žive na samom rubu sjećanja ili su posve utonuli u gluh zaborav. Ova je knjiga palimpsest sjećanja. Benić se služi i visokim i niskim, ne bavi se samo uzvišenim i pažnje dostojnim osobama i pojavama, on zna i voli zaviriti i u dušu betula, zna se pozabaviti nezaboravnim a zaboravljenim, jedistvenim oriđinalima, propitati se o fakinima, odvrtjeti role filma iz Drugog svjetskog rata i one nakon njega, u izgubljenom kinu "Slavica", mjestu na kojem su se zvijezde s filmskog platna divno družile s onima s neba. Svaka nostalgija ima u sebi i žalac satire. Benić ga ne skriva. Kad treba i gdje treba, a to mu je često potrebno, on je kritički oštar i cinično sarkastičan, ali i blago nasmijan, huncutski vedar i zaigran.
Ozbiljnost ovoj knjizi daju i mnogobrojne bilješke ispod crte, upućujući na dodatnu, dopunsku literaturu o temi kojom se bavi tekst. Dobro je što je autor u nju okupio svoje ranije tekstove, objavljene u različitim publikacijama, jer bi i oni ubrzo pali u zaborav. Ovako neće, kao ni dio sjećanja na Dubrovnik kakav je nekad bio. Jedino što je gore od zaborava to je užitak u zaboravu. Ova nam knjiga, naprotiv, pruža užitak prisjećanja. Zato je valja čitati s užitkom, kolika god bila sjeta koja nas pritom obuzima. Dobro je što je Vedran Benić poslušao vapaj gospara dr. Cvijeta Joba: "Dubrovčani, pišite memoare!“. Duh Dubrovnika je (još) živ, kao i duh Hamletova oca.
Vedran Benić odazvao se davnom pozivu jednog od znamenitih dubrovačkih „javnih likova“, čovjeka koji je odustao od sjajne znanstveničke karijere da se ne bi (zauvijek) odvojio od Dubrovnika – treba vjerovati da će Dubrovnik posljednjih desetljeća, sa svim burnim mijenama, dozvati neke nove Beniće... jer Grad koji je postao u-topos jedne kolektivne memorije opstaje u sjećanjima (i knjigama!) samo.
( iz predgovora akademika Luka Paljetka )
© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.
