"Grk Zorba" nije samo najpoznatije, nego i najmodernije Kazantzakisovo djelo, budući da je njegov središnji lik svevremenski mediteranski homo ludens, čovjek izbrušen iskustvom, patnjom, igrom sudbine... a oplemenjen spoznajama što se ne stječu u kratku životu, očiju zatvorenih bilo kakvom dogmom, a niti bez velike muke.

Stojeći rame uz rame znamenitim, a bliskim, likovima svjetske književnosti, od Sindbada Moreplov­ca i Sancha Panse do Falstaffa - pa i Držićeva Pometa - Zor­ba je utjelovljenje levantinsko-mediteranske pučke humane i filozofske baštine koja nadživljava stoljeća i carstva, religijske, političko-nacionalne i konvencijske okvire, opstajući osebujna i izvorna zato jer je vrijednosno univerzalna, a po identitetu, transkulturna.


Zanimljivo je, međutim, da Alexis Zorbas nije posve fik­cijski proizvod književnikove mašte: Nikos Kazantzakis susreo je 1915. godine stanovitoga Gyorgisa Zorbasa, koji se htjede zamonašiti u nekom od mnogobrojnih manastira na svetoj gori Atosu; ne zna se tko je na koga više utjecao da od odlaska obo­jice u kaluđere ništa ne bude - nego da zajedno odu raditi u nedalekom rudniku bakra u Prashtovi!

Gyorgis Zorbas tada je Kazantzakisu ispričao svoju ži­votnu storiju: rođen je 1867. u egejsko-makedonskom selu Katafygi, kao sin Fotiosa Zorbasa, bogatog posjednika zemlje i stada ovaca - zajedno sa sestrom Katerinom, te braćom Yannijem i Xenophonom (četvorke su bili). Prvo je bio pastir u oca, potom radnik u pilani, pa rudar (od 1889. -1911.) u kopovima francuske kompanije Gisvoro na poluotoku Halkidika, gdje se oženio predradnikovom kćeri Elenom Kalkounis s kojom je imao dvanaestoro djece.

Ali, Prvi svjetski rat i ženina smrt urodili su teškom obi­teljskom tragedijom: preživjelo je, i raspršilo se po Grčkoj i Sr­biji, samo sedmoro njih. Nakon rata, 1920. godine, i Zorbas se našao u Skopju, gdje se ponovo zaposlio kao rudar, oženio Ma­kedonkom Ljubom i imao nekoliko djece; tu je i umro 1943. godine, u svojoj 74., te bio pokopan na skopskom groblju Butel.

Poznati hrvatski dječji pjesnik Ratko Zvrko, tada ured­nik u tjedniku Arena, krajem sedamdesetih godina tragao je za Zorbinim potomcima - i našao, u Beogradu, Anu Gaiger, praunuku čovjeka koji je dao prezime glavnom liku i (vjerojat­no) kritičan dio "štofa" za nastanak jednog od najznačajnijih djela grčke, mediteranske i svjetske književnosti nakon Drugo­ga svjetskog rata.

Nažalost, u kontekstu sadašnjih makedonsko-grčkih prijepora, vlasti u Ateni odbile su njegovoj prapraunuci Katerini Gaiger odobriti grčko državljanstvo, premda su ga 1998. odobrile njezinoj majci Ani i ujaku Vangelisu Yiantasu, djeci najmlađe Zorbine kćeri Katerine.

 
Prvo i jedino hrvatsko izdanje Grka Zorbe prije ovoga objavljeno je 1955. godine u Zagrebu, u izdanju kuće Zora i prijevodu (s novogrčkoga) Tona Smerdelja, te likovnoj opre­mi Ede Murtića, a pod naslovom "Doživljaji Aleksisa Zorbasa". Odlučivši hrvatskom čitateljstvu, umjesto oživljavanja te ver­zije, predstaviti Kazantzakisov roman u novom prijevodu, po­šao sam - kao izdavač, prevoditelj i urednik izdanja - od triju polazišta:

- hrvatskoj publici ne smije i nadalje biti "zatajeno"jedno od kapitalnih djela pisca i književnosti koji dišu izvanredno nam bliskim vrijednosnim, kulturnim i emocionalnim iskustvom, posebice u kontekstu suvremene revalorizacije "etničkih" književnosti kao odraza regionalnih svjetonazorskih baština;

- izrazito poetski napisan, Kazantzakisov roman zahtijeva više od korektna prijevoda: on vapi za reinterpretacijom koja će ga lišiti kontraproduktivne doslovnosti teksta, jer se njom dra­stično sakati autorov stil i djelo opterećuje zamornom i teško prohodnom rečenicom;

- u tom svjetlu, prikladnim za takvo prevođenje dojmio me se engleski kritički prijevod Carla Wildmana, objavljen prvi put 1952. u Londonu, te godinu dana kasnije u New Yorku, u produkciji izdavačke kuće John Lehmann Ltd. (O vrijednosti Wildmanova "posrednog originala" govori i činjenica da je po­služio kao izvor i talijanskom prijevodu Kazantzakisova remek-djela, iz pera Olge Ceretti Borsini, 1955.)


Stoga sam, u suradnji s gospodinom Patroclosom Stavrouom, čija je ciparsko-atenska kuća Kazantzakis Publications Ltd. vlasnik autorskih prava, prionuo "prepjevavanju" Grka Zorbe na suvremeni hrvatski s (Wildmanova) engleskog, vode­ći pritom računa o (opet) trima kriterijima:

- poštivanju autorova leksika, posebice u dijalozima, što ga je Carl Wildman majstorski protumačio engleskim kolokvi­jalnim izrazima kojima se izvor lako prepoznaje u mediteraniz-mima, tako bliskim dalmatinskomu ili dubrovačkomu pučkom govoru (uključujući i uvriježene tuđice, posebice turcizme, bal­kanskih i levantinskih prostora);

- poštivanju bliskosti autorova stila s poetikom levantinsko-mediteranskih pučkih kazivanja; Kazantzakisov Zorba (ro­man je umalo niska njegovih slikovitih monologa punih narod­ne mudrosti) govori jezikom makedonskih, egejskih, kretskih... narodnih pripovjedaka, a tu specifičnost nije moguće prenijeti drugačije osim posezanjem za izričajem naše pučke usmene književnosti mediteranskoga kruga,

- poštivanju Wildmanovih intervencija u strukturu roma­na: on je nevelikim 'rošadama odlomaka unaprijedio dramaturšku dinamiku djela, kojom je pridonio protočnosti teksta, a posebice njegovoj podudarnosti s govornim jezikom; Wildmanov Grk Zorba čita se i prepričava izvanredno tečno - što je ključna odlika vrhunskg prijevoda, a to sam ovdje nastojao uvažiti i postići u najvećoj mogućoj mjeri.

Stjepo Martinović

Nikos Kazantzakis, rođen je 18. veljače 1883. u Kandiji (današnjem Heraklionu), na Kreti, a umro je 1957., u njemačkom gradu Freiburgu. Već pedesetih godina smatran najvažnijim grčkim piscem i filozofom 20. stoljeća, a do danas najprevođeniji neohelenski autor, pravu je svjetsku slavu zapravo stekao posmrtno. Naime, njegov kapitalni roman "Život i dogodovštine Alexisa Zorbasa", premda objavljen 1946. godine proslavio ga je tek nakon 1964. godine, kada je Michael Cacoyannis snimio na njemu utemeljen, trima Oscarima nagrađeni film "Grk Zorba".

Zahvaljujući odjeku tog remek-djela u briljantom prijevodu Carla Wildmana, Kazantzakis je 1956. bio nominiran za Nobelovu nagradu za književnost. “Grčki Cervantes” posebice je i više nego istaknut pripadnik plejade pisaca mediteranskoga kruga, lucidan i magičnom riječju obdaren pjesnik sredozemno-levantinskog podneblja, ljudi i duhovne baštine, koji svakako – kao neupitan klasik – zaslužuje vječnu nazočnost u kulturi svih narodā na obalama Sredozemnoga mora. 

Prvo književno djelo bilo mu je “Zmija i ljiljan”, 1906. godine, proza potpisana pseudonimom Karma Nirvami, dok je 1909. objavio mnogo značajniju jednočinku “Komedija”, kojom je anticipirao egzistencijalizam autora koji će se javiti tek nakon II svjetskog rata, posebice Sartrea i Camusa. U predratnom razdoblju, njegovim se najboljim djelom smatra velika epska poema (od 33.333 stiha!) 438 naslovljena “Odisej: Suvremeni nastavak”; započeo ju je 1924., te sedam puta prerađivao do objavljivanja 1938. godine. Slijedili su “Grk Zorba” (1946), “Grčka pasija”, na Zapadu prevedena kao “Krist iznova raspet” (1948), zatim “Kapetan Mihalis” (Sloboda ili smrt, 1950), “Posljednje Kristovo iskušenje” (1951), “Sveti Franjo siromah u Boga" (1956), te, posmrtno objavljeno djelo “Izvještaj (El) Grecu” (1961), u kojem su skupljeni njegovi autobiografski i literarnofilozofski zapisi, uključujući odjeke arapskih utjecaja na Kreti.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.