"Grk Zorba" nije samo najpoznatije, nego i najmodernije Kazantzakisovo djelo, budući da je njegov središnji lik svevremenski mediteranski homo ludens, čovjek izbrušen iskustvom, patnjom, igrom sudbine... a oplemenjen spoznajama što se ne stječu u kratku životu, očiju zatvorenih bilo kakvom dogmom, a niti bez velike muke.

Stojeći rame uz rame znamenitim, a bliskim, likovima svjetske književnosti, od Sindbada Moreplov­ca i Sancha Panse do Falstaffa - pa i Držićeva Pometa - Zor­ba je utjelovljenje levantinsko-mediteranske pučke humane i filozofske baštine koja nadživljava stoljeća i carstva, religijske, političko-nacionalne i konvencijske okvire, opstajući osebujna i izvorna zato jer je vrijednosno univerzalna, a po identitetu, transkulturna.


Zanimljivo je, međutim, da Alexis Zorbas nije posve fik­cijski proizvod književnikove mašte: Nikos Kazantzakis susreo je 1915. godine stanovitoga Gyorgisa Zorbasa, koji se htjede zamonašiti u nekom od mnogobrojnih manastira na svetoj gori Atosu; ne zna se tko je na koga više utjecao da od odlaska obo­jice u kaluđere ništa ne bude - nego da zajedno odu raditi u nedalekom rudniku bakra u Prashtovi!

Gyorgis Zorbas tada je Kazantzakisu ispričao svoju ži­votnu storiju: rođen je 1867. u egejsko-makedonskom selu Katafygi, kao sin Fotiosa Zorbasa, bogatog posjednika zemlje i stada ovaca - zajedno sa sestrom Katerinom, te braćom Yannijem i Xenophonom (četvorke su bili). Prvo je bio pastir u oca, potom radnik u pilani, pa rudar (od 1889. -1911.) u kopovima francuske kompanije Gisvoro na poluotoku Halkidika, gdje se oženio predradnikovom kćeri Elenom Kalkounis s kojom je imao dvanaestoro djece.

Ali, Prvi svjetski rat i ženina smrt urodili su teškom obi­teljskom tragedijom: preživjelo je, i raspršilo se po Grčkoj i Sr­biji, samo sedmoro njih. Nakon rata, 1920. godine, i Zorbas se našao u Skopju, gdje se ponovo zaposlio kao rudar, oženio Ma­kedonkom Ljubom i imao nekoliko djece; tu je i umro 1943. godine, u svojoj 74., te bio pokopan na skopskom groblju Butel.

Poznati hrvatski dječji pjesnik Ratko Zvrko, tada ured­nik u tjedniku Arena, krajem sedamdesetih godina tragao je za Zorbinim potomcima - i našao, u Beogradu, Anu Gaiger, praunuku čovjeka koji je dao prezime glavnom liku i (vjerojat­no) kritičan dio "štofa" za nastanak jednog od najznačajnijih djela grčke, mediteranske i svjetske književnosti nakon Drugo­ga svjetskog rata.

Nažalost, u kontekstu sadašnjih makedonsko-grčkih prijepora, vlasti u Ateni odbile su njegovoj prapraunuci Katerini Gaiger odobriti grčko državljanstvo, premda su ga 1998. odobrile njezinoj majci Ani i ujaku Vangelisu Yiantasu, djeci najmlađe Zorbine kćeri Katerine.

 
Prvo i jedino hrvatsko izdanje Grka Zorbe prije ovoga objavljeno je 1955. godine u Zagrebu, u izdanju kuće Zora i prijevodu (s novogrčkoga) Tona Smerdelja, te likovnoj opre­mi Ede Murtića, a pod naslovom "Doživljaji Aleksisa Zorbasa". Odlučivši hrvatskom čitateljstvu, umjesto oživljavanja te ver­zije, predstaviti Kazantzakisov roman u novom prijevodu, po­šao sam - kao izdavač, prevoditelj i urednik izdanja - od triju polazišta:

- hrvatskoj publici ne smije i nadalje biti "zatajeno"jedno od kapitalnih djela pisca i književnosti koji dišu izvanredno nam bliskim vrijednosnim, kulturnim i emocionalnim iskustvom, posebice u kontekstu suvremene revalorizacije "etničkih" književnosti kao odraza regionalnih svjetonazorskih baština;

- izrazito poetski napisan, Kazantzakisov roman zahtijeva više od korektna prijevoda: on vapi za reinterpretacijom koja će ga lišiti kontraproduktivne doslovnosti teksta, jer se njom dra­stično sakati autorov stil i djelo opterećuje zamornom i teško prohodnom rečenicom;

- u tom svjetlu, prikladnim za takvo prevođenje dojmio me se engleski kritički prijevod Carla Wildmana, objavljen prvi put 1952. u Londonu, te godinu dana kasnije u New Yorku, u produkciji izdavačke kuće John Lehmann Ltd. (O vrijednosti Wildmanova "posrednog originala" govori i činjenica da je po­služio kao izvor i talijanskom prijevodu Kazantzakisova remek-djela, iz pera Olge Ceretti Borsini, 1955.)


Stoga sam, u suradnji s gospodinom Patroclosom Stavrouom, čija je ciparsko-atenska kuća Kazantzakis Publications Ltd. vlasnik autorskih prava, prionuo "prepjevavanju" Grka Zorbe na suvremeni hrvatski s (Wildmanova) engleskog, vode­ći pritom računa o (opet) trima kriterijima:

- poštivanju autorova leksika, posebice u dijalozima, što ga je Carl Wildman majstorski protumačio engleskim kolokvi­jalnim izrazima kojima se izvor lako prepoznaje u mediteraniz-mima, tako bliskim dalmatinskomu ili dubrovačkomu pučkom govoru (uključujući i uvriježene tuđice, posebice turcizme, bal­kanskih i levantinskih prostora);

- poštivanju bliskosti autorova stila s poetikom levantinsko-mediteranskih pučkih kazivanja; Kazantzakisov Zorba (ro­man je umalo niska njegovih slikovitih monologa punih narod­ne mudrosti) govori jezikom makedonskih, egejskih, kretskih... narodnih pripovjedaka, a tu specifičnost nije moguće prenijeti drugačije osim posezanjem za izričajem naše pučke usmene književnosti mediteranskoga kruga,

- poštivanju Wildmanovih intervencija u strukturu roma­na: on je nevelikim 'rošadama odlomaka unaprijedio dramaturšku dinamiku djela, kojom je pridonio protočnosti teksta, a posebice njegovoj podudarnosti s govornim jezikom; Wildmanov Grk Zorba čita se i prepričava izvanredno tečno - što je ključna odlika vrhunskg prijevoda, a to sam ovdje nastojao uvažiti i postići u najvećoj mogućoj mjeri.

Stjepo Martinović

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.