Fenomenološki esej u kojem se "samopomoć" raskrinkava kao podvala globalizacijskih središta moći, jer služi potiskivanju dijaloga o alternativnim modelima društvenog razvoja - tvrdeći kako su neoliberalizam i imanentno koruptivna parlamentarna demokracija "kraj povijesti", a pojedinac koji se ne može prodati na sankrosantnom tržištu sam kriv za sve svoje nedaće... pa neka se, jer ga "društvo" (zapravo korporacijski totalitarizam) isključuje i odbacuje, tješi samopomoći.

Tom modelu autor suprotstavlja koncept izravne samouprave, po zamislima sociološke škole Amitaija Ezionija, polazeći od postavke da je čovjek društveno biće i da je ljudska zajednica ambijent njegovog samopotvrđivanja, a ne tržište uzdignuto na pijedestal neosporive dogme.

Stjepo Martinović rođen je 10. travnja 1945. u Dubi, u Konavoskim brdima. Osnovnu školu pohađao je u Cavtatu gdje upija znanja o moru i njime oblikovanim ljudima, spoznajući kulturnu tradiciju Sredozemlja i umijeće razumijevanja legende. Nakon gimnazije u Dubrovniku, studira u inozemstvu, završava 1970. filologiju u Beogradu, u Zagrebu se 1973. zapošljava u marketingu, a 1974. upisuje studij novinarstva. U kolovozu 1975. počinje raditi u Vjesnikovoj kući – kao reporter, urednik, komentator, gl. urednik... prvo u revijama, a potom, do kraja 1994. godine, u dnevniku Vjesnik. Od 1995. bavi se marketingom, da bi 2007. počeo pisati beletristiku i prevoditi s engleskog, njemačkog i talijanskog.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.