Stjepo Martinović
Tabu : Trinaest jezivih storija o ubojstvima među srodnicima u Dubrovačkoj Republici od XIV. do XIX. stoljeća : Pripovjetke
- Nakladnik: ArsIris
- 03/2011.
- 204 str., meki uvez s klapnama
- ISBN 9789535649816
- Cijena: 17.12 eur
Preračunato po fiksnom tečaju konverzije 7,53450 kuna za 1 euro - Cijene knjiga su informativnog karaktera, navodimo prvu cijenu po izlasku knjige iz tiska. Preporučamo da cijene i dostupnost knjiga provjerite kod nakladnika ili u knjižarama! Moderna vremena više se ne bave prodajom knjiga, potražite ih u knjižarama, antikvarijatima ili u knjižnicama.
"Tabu" je niz bizarnih dokumentarno-fikcijskih storija o jednomu osobitom aspektu društvene zbilje u državici o kojem je memorija lišena svake mrlje; ali, premda donosi mnoge pojedinosti o tom sloju dubrovačke zbilje u razdoblju od pola tisućljeća, ova knjiga nije sociološka studija ni povjesnica: ona je, premda zahvaća u mnoge relevantne slojeve stvarnosti Republike tijekom tih stoljeća, u prvom redu "folklorni krimić", akribično ispisana storija o zločinima i suđenjima, koja - često s elementima mistike i fantastike - donosi krvavu zbilju dubrovačkoga kraja iz stoljeća siromaštva, društvene nepravde pod petrificiranom oligarhijom ultrakonzervativne i kseno-agora-fobične vlastele te sveopćeg beščašća.
Napisana raznolikim jezikom - u rasponu od rječnika i stila težačke svakodnevnice do sofisticirane retorike aristokratskog suda - ova je knjiga snažna lokalnog kolorita, ali u isti mah prožeta univerzalnim vrijednosnim kriterijima, jednako dubrovačka koliko i mediteranska, europska.
Njezina posebnost jest i u tomu što Dubrovnik od 14. do 19. stoljeća - prikazom jednoga turobnog dijela socijalno-ekonomske i duhovne zbilje - uvodi u krug onih sredozemnih zajednica tog doba o čijoj socijalnoj patologiji (zahvaljujući i prebogatoj literarnoj obradi) znamo gotovo sve, dok o dubrovačkoj ni domaća javnost ne zna gotovo ništa.
**
Dok je već više od 200 godina znanstvenicima dostupan obiman zapisnički materijal Kaznenog suda Dubrovačke Republike (Lamenta del Criminale) koji se odnosi na zločine počinjene među srodnicima, počinjene od XIV do XIX stoljeća, od gašenja te aristokratske državice na istočnoj jadranskoj obali ni traga knjizi/spisu br. 516 istoga suda - dokumentu s presudama i njihovim izvršenjima.
Tako oni koji se bave (i) tim aspektom društvenih odnosa u Dubrovačkoj Republici mogu u beskraj istraživati faktografiju o umorstvima među pripadnicima obitelji, ali ne i doznati kako je sud proveo istragu u tim slučajevima, kako presudio - tko su bili suci, zapisničari, svjedoci... - i što je potom bilo s osuđenima i ostalim članovima njihovih familija.
Ali, ako se ništa ne zna o sudbini spisa br. 516, itekako se o njemu govori - što nadahnjuje jednoga osobitog momka, od one čudne vrste ljudi u kojih se ne zna kad (i gdje) prestaje genijalnost, a počinje ludost, da se posveti traganju za tim dokumentom... opsesivno, dakako, kao što u takvih intrigantna zamisao najčešće poprima boje misije.
Lovro Krive Glave - taj momak, ispisan iz dubrovačke gimnazije zbog „nemogućnosti koncentriranog praćenja nastave, jer boluje od teškog poremećaja hiperaktivno-fluktuirajuće pažnje", živi pod tim nadimkom, jer je, nesvjesno spoznavši da ono što traži neće naći ako ne „pomakne rakurs", pa sve važno promatra iskosa - prevrće tavane i podrume, zalazi po starim kućama, privatnim zbirkama, ruševinama... i nalazi iznenađujuće povijesne relikte; budući da svojom ustrajnošću počinje izazivati zebnju vlasnika dijelova knjige br. 516, koja je tijekom stoljeća rasparčana među potomcima osuđenih ubojica, oni mu - znajući da će nešto od tog spisa naći kad-tad - počinju podmetati svoje papire, kako bi poveli tihi rat svrha kojega je oblatiti pripadnike obitelji s kojima žive u vjekovnoj omrazi.
Ali, nepredvidljive se okolnosti trojako umiješaju u Lovrovu potragu: ljudi koji mu nastoje pomoći, te ga nagovore da nalaze objavi u literarnoj obradi - kako bi se izbjeglo otvaranje starih rana nasljednika davnih ubojica, naiđu na „odbijenicu" časopisa kojem ponude rukopis; osim dokumentiranih storija o umorstvima među srodnicima isplivaju iz kolektivne memorije i „zamračeni slučajevi", priče o takvim zločinima što su preživjele u tajnim obiteljskim predajama; Lovro Krive Glave pogiba u bizarnoj prometnoj nesreći...
Ostaje rukopis s jedanaest priča s dokumentarnim zapletima i konfabuliranim razrješenjima - prikazima suđenja i presuda, po pronađenim dijelovima spisa br. 516 - obogaćen dvjema mračnim storijama iz kategorije legendarnih, onih o kojima se samo pamti da su se zbile, dok o njima nema nikakva pisanog traga.
Napisana raznolikim jezikom - u rasponu od rječnika i stila težačke svakodnevnice do sofisticirane retorike aristokratskog suda - ova je knjiga snažna lokalnog kolorita, ali u isti mah prožeta univerzalnim vrijednosnim kriterijima, jednako dubrovačka koliko i mediteranska, europska.
Njezina posebnost jest i u tomu što Dubrovnik od 14. do 19. stoljeća - prikazom jednoga turobnog dijela socijalno-ekonomske i duhovne zbilje - uvodi u krug onih sredozemnih zajednica tog doba o čijoj socijalnoj patologiji (zahvaljujući i prebogatoj literarnoj obradi) znamo gotovo sve, dok o dubrovačkoj ni domaća javnost ne zna gotovo ništa.
**
Dok je već više od 200 godina znanstvenicima dostupan obiman zapisnički materijal Kaznenog suda Dubrovačke Republike (Lamenta del Criminale) koji se odnosi na zločine počinjene među srodnicima, počinjene od XIV do XIX stoljeća, od gašenja te aristokratske državice na istočnoj jadranskoj obali ni traga knjizi/spisu br. 516 istoga suda - dokumentu s presudama i njihovim izvršenjima.
Tako oni koji se bave (i) tim aspektom društvenih odnosa u Dubrovačkoj Republici mogu u beskraj istraživati faktografiju o umorstvima među pripadnicima obitelji, ali ne i doznati kako je sud proveo istragu u tim slučajevima, kako presudio - tko su bili suci, zapisničari, svjedoci... - i što je potom bilo s osuđenima i ostalim članovima njihovih familija.
Ali, ako se ništa ne zna o sudbini spisa br. 516, itekako se o njemu govori - što nadahnjuje jednoga osobitog momka, od one čudne vrste ljudi u kojih se ne zna kad (i gdje) prestaje genijalnost, a počinje ludost, da se posveti traganju za tim dokumentom... opsesivno, dakako, kao što u takvih intrigantna zamisao najčešće poprima boje misije.
Lovro Krive Glave - taj momak, ispisan iz dubrovačke gimnazije zbog „nemogućnosti koncentriranog praćenja nastave, jer boluje od teškog poremećaja hiperaktivno-fluktuirajuće pažnje", živi pod tim nadimkom, jer je, nesvjesno spoznavši da ono što traži neće naći ako ne „pomakne rakurs", pa sve važno promatra iskosa - prevrće tavane i podrume, zalazi po starim kućama, privatnim zbirkama, ruševinama... i nalazi iznenađujuće povijesne relikte; budući da svojom ustrajnošću počinje izazivati zebnju vlasnika dijelova knjige br. 516, koja je tijekom stoljeća rasparčana među potomcima osuđenih ubojica, oni mu - znajući da će nešto od tog spisa naći kad-tad - počinju podmetati svoje papire, kako bi poveli tihi rat svrha kojega je oblatiti pripadnike obitelji s kojima žive u vjekovnoj omrazi.
Ali, nepredvidljive se okolnosti trojako umiješaju u Lovrovu potragu: ljudi koji mu nastoje pomoći, te ga nagovore da nalaze objavi u literarnoj obradi - kako bi se izbjeglo otvaranje starih rana nasljednika davnih ubojica, naiđu na „odbijenicu" časopisa kojem ponude rukopis; osim dokumentiranih storija o umorstvima među srodnicima isplivaju iz kolektivne memorije i „zamračeni slučajevi", priče o takvim zločinima što su preživjele u tajnim obiteljskim predajama; Lovro Krive Glave pogiba u bizarnoj prometnoj nesreći...
Ostaje rukopis s jedanaest priča s dokumentarnim zapletima i konfabuliranim razrješenjima - prikazima suđenja i presuda, po pronađenim dijelovima spisa br. 516 - obogaćen dvjema mračnim storijama iz kategorije legendarnih, onih o kojima se samo pamti da su se zbile, dok o njima nema nikakva pisanog traga.
Stjepo Martinović rođen je 10. travnja 1945. u Dubi, u Konavoskim brdima. Osnovnu školu pohađao je u Cavtatu gdje upija znanja o moru i njime oblikovanim ljudima, spoznajući kulturnu tradiciju Sredozemlja i umijeće razumijevanja legende. Nakon gimnazije u Dubrovniku, studira u inozemstvu, završava 1970. filologiju u Beogradu, u Zagrebu se 1973. zapošljava u marketingu, a 1974. upisuje studij novinarstva. U kolovozu 1975. počinje raditi u Vjesnikovoj kući – kao reporter, urednik, komentator, gl. urednik... prvo u revijama, a potom, do kraja 1994. godine, u dnevniku Vjesnik. Od 1995. bavi se marketingom, da bi 2007. počeo pisati beletristiku i prevoditi s engleskog, njemačkog i talijanskog.
© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.
