U svijetu u kojem su – kako piše talijanski tisak – epidemije ne samo dobar biznis, nego i dobro organiziran kriminal, pa istražitelji tragaju za dokazima da se farmaceutska industrija i zdravstveni mešetari udružuju radi golemih zarada, legalnih ali nemoralnih, jer špekuliraju na neutemeljenu, namjerno induciranu strahu, nije neočekivano i da su ponegdje pustili viruse među ljude da bi izazvali zarazu i tako dokazali opasnost.

Tako je propjevali švercer virusima Paolo Candoli, manager Meriala, veterinarske grane kolosa Sanofi Aventis, na sudu priznao da je virus ptičje gripe slao DHL-om u Italiju 1999. godine, i to u sjeverni dio zemlje, gdje je buknula najjača epidemija te bolesti u Europi; virus H7N3 bio je upravo onaj koga je Candoli slao. Epidemija je, naravno, potaknula investicije u istraživanja i kupovinu cjepiva, baš kao i u sezoni gripe 2009./2010. kada je Svjetska zdravstvena organizacija najavila da bi se svinjska gripa mogla razviti u pandemiju goru od španjolske gripe 1918./1919. Vlade su nabavile vakcine za oko 40 posto stanovništva, jer je netko zaključio da bi toliko bilo dovoljno da se neutralizira lančana reakcija, pa su (uglavnom Tamiflua, proizvoda kuće Roche) kupile: Hrvatska milijun doza, a Italija 30 milijuna, te još 10 milijuna cjepiva Relenze (proizvodi ga GlaxoSmithKline).

Već u prosincu je bilo jasno da virus jest zarazan, ali s manje smrtonosnih komplikacija nego uobičajeni sezonski virusi gripe – utrošeno je jedva 10 posto naručenih i plaćenih vakcina, ostatak je u hladnjačama trošio struju dok nije istekao rok trajanja, a onda je trebalo platiti i uklanjanje opasnog otpada. Ta je šala u blagajne farmaceutske industrije donijela 4-5 milijarda dolara...

Na takvoj 'konstrastnoj podlozi' Stjepo Martinović gradi zaplet svoga novog romana, u kojem se prepliće suvremeni 'farmaceutski kriminal', drevna mudrost o utjecaju stanja psihe na organsko zdravlje – sve se bolesti začinju u glavi, mozak je njihov najsnažniji suzbijač – i fenomen dugovječnosti u nekim područjima, vezan za prirodnu prevenciju pojave raka.

Priča na stranicama "Gospine trave" zapliće se između smrti, u 102. godini, posljednje stanovnice jadranskoga pučinskog otočića, na kojem je sama proživjela posljednjih 30 godina, i Projekta kantarion, na inicijativu mladog istraživača korčulanskih korijena, zaposlenog u tajanstvenomu farmaceutskom gigantu u nikaragvanskoj prašumi.

Rasplet je dvojak: NicaPharm zloupotrebljava njegova otkrića da bi proizveo agense eugenike – odstranjivanja 'nepotrebnih' namjenskim kombinacijama alkaloida gospine trave, plasiranih kao aditivi namirnicama koje se dijele u sklopu humanitarne pomoći – dok, istodobno, izvorna zamisao o njihovu korištenju radi prevencije raka ostaje u sferi maglovitih istraživanja u korist manjine povlaštenih.  

Stjepo Martinović rođen je 10. travnja 1945. u Dubi, u Konavoskim brdima. Osnovnu školu pohađao je u Cavtatu gdje upija znanja o moru i njime oblikovanim ljudima, spoznajući kulturnu tradiciju Sredozemlja i umijeće razumijevanja legende. Nakon gimnazije u Dubrovniku, studira u inozemstvu, završava 1970. filologiju u Beogradu, u Zagrebu se 1973. zapošljava u marketingu, a 1974. upisuje studij novinarstva. U kolovozu 1975. počinje raditi u Vjesnikovoj kući – kao reporter, urednik, komentator, gl. urednik... prvo u revijama, a potom, do kraja 1994. godine, u dnevniku Vjesnik. Od 1995. bavi se marketingom, da bi 2007. počeo pisati beletristiku i prevoditi s engleskog, njemačkog i talijanskog.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.