Za objavljivanje hrvatskog izdanja vjerojatno ne najpoznatijeg (taj primat ipak pripada "Grku Zorbi"), ali nedvojbeno najboljega romana "grčkog Cervantesa", njegov je hrvatski izdavač imao tri razloga: zaokružiti projekt uvedbe nepravedno zapostavljenoga mediteranskog i europskog klasika Nikosa Kazantzakisa u hrvatski kulturni prostor, započet prevođenjem romana "Sveti Franjo, siromah u Boga" i nastavljen "Zorbom", zatim približiti hrvatskom čitatelju ovo navodno "kontroverzno" djelo - proglašeno takvim na temelju harange katoličkih konzervativaca protiv filma "Posljednje Kristovo iskušenje"  Martina Scorcesea, nastalog vrlo slobodnom interpretacijom ovog romana - te pridonijeti rehabilitaciji autora kao kršćanskog pisca, što on nesumnjivo jest, usprkos tomu što je ovaj naslov još uvijek na famoznomu vatikanskom popisu zabranjenih knjiga.

Zapravo, potonje nije ni potrebno - dovoljno je pročitati što sâm Kazantzakis kaže u prologu, u kojem nema ni traga nekakvom nastojanju za provokacijom, iritiranjem, skandaliziranjem... jer njegovu književničkom talentu, fascinantnom poniranju u život i muku Isusa Krista, te filozofskoj dubini ništa od toga nije ni trebalo.


"Nikad nisam slijedio Kristov krvav uspon na Golgotu s toliko užasa, nikada nisam proživljavao njegov život i muku tako snažno, s toliko razumijevanja i ljubavi, kao onih dana i noći kad sam ispisivao 'Isusovo zadnje iskušenje'. Stavljajući na papir ovu ispovijed o patnji i golemim ufanjima čovječjega roda bio sam tako uzbuđen da su mi se oči punile suzama - nikada, kao tad, nisam osjećao da Kristova krv pada kap po kap u moje srce s toliko blagosti i toliko boli.

Da bi dosegnuo Križ, vrhunac žrtve - a time i Boga, vrhunac nematerijalnoga - Krist je prošao sve stepenice što ih savlađuje čovjek koji se bori. Stoga nam je njegova patnja toliko bliska - zato ju prihvaćamo kao svoju i njegova nam se konačna pobjeda čini budućom našom. Onaj dio Kristove naravi koji je bio duboko ljudski pomaže nam da ga razumijemo i volimo, te da stoga slijedimo njegovu Muku kao da je naša vlastita. Da nije imao u sebi toga toplog ljudskog elementa, nikad nam ne bi mogao dirnuti srca takvom uvjerljivošću i nježnošću - ne bi nam mogao postati uzor u našim životima. Borimo se - vidimo kako se on borio, pa nađemo nove snage. Spoznajemo da nismo sami na ovom svijetu: on se bori na našoj strani.

Svaka je prepreka na njegovom putu postala miljokaz, prigoda za daljnji trijumf. Pred nama je stoga uzor, onaj koji osvjetljava naše pute i snage nam daje.

Ova knjiga nije Kristov životopis, ona je ispovijed svakog čovjeka koji se bori. Napisavši ju, ispunio sam moju dužnost čovjeka koji se itekako borio, doživio mnogo gorčine u životu, ali i mnogo ufanja. Stoga sam siguran da će svaki slobodan čovjek koji pročita ovo djelo, tako prožeto ljubavlju, voljeti Krista više nego ikad ranije i dublje nego što je i pojmio da može."

(N. K.)


**

Odlomak iz Isusovog dijaloga sa Savlom/Pavlom, koji je ponajviše izazvao gnjev crkvenih dogmata:
      
"Ne dam ja ni šuplje pare za to što istina nije ili što jest, a niti vidjeh li ga ili ne, bješe li na križ raspet', il' ne bješe... jer ja stvaram istinu! Stvaram ju od tjeskobe, žudnje i vjere. Ne borim se da bi' ju našao, nego ju gradim. Zidam ju višu od čovjeka i time tjeram čovjeka da raste. Ako se svijet treba spasit', onda treba... - čuješ li ti mene?! - ...neupitno je potrebno da ti budeš razapet, pa ću te i razapet', htio ti ne htio... k'o što je potrebno i da uskrsneš, te ću te i uskrsnuti, bilo ti pravo il' ne bilo. Što se mene tiče, možeš ti ostat' sjedit' ovdje u svomu ubogom selu i djeljat' kolijevke, korita i djecu. Ako baš hoćeš znat', umijesit ću ni od čega tvoj lik - tijelo, trnovu krunu, čavle, krv... jer je sve to sad građa sustava spasenja - on je nezamisliv bez toga. U svakom zakutku svijeta, bezbrojne će oči pogledat' put neba i vidjeti te u zraku - raspetoga. Plakat će, a suze će im spirat' sve grijehe s duša. A onda ću te, trećega dana, dići iz mrtvih, jer bez uskrsnuća nema spasenja. Najstrašniji nam je dušmanin smrt, a ja ću ju dokinut'... a kako? Uskrsavajuć' tebe, Isuse, sine Božji - Mesijo!"

"Ne drži ti to vodu! Dići ću se i uzviknut' da ne bjeh razapet, da nisam ustao iz mrtvih, da nisam Bog!... A što se smiješ?!"

"Viči što god hoćeš, ne bojim te se. Pače, više te i ne trebam - pokrenuti se kotač zahuktao, 'ko ga sad može nadzirat'?"

Nikos Kazantzakis, rođen je 18. veljače 1883. u Kandiji (današnjem Heraklionu), na Kreti, a umro je 1957., u njemačkom gradu Freiburgu. Već pedesetih godina smatran najvažnijim grčkim piscem i filozofom 20. stoljeća, a do danas najprevođeniji neohelenski autor, pravu je svjetsku slavu zapravo stekao posmrtno. Naime, njegov kapitalni roman "Život i dogodovštine Alexisa Zorbasa", premda objavljen 1946. godine proslavio ga je tek nakon 1964. godine, kada je Michael Cacoyannis snimio na njemu utemeljen, trima Oscarima nagrađeni film "Grk Zorba".

Zahvaljujući odjeku tog remek-djela u briljantom prijevodu Carla Wildmana, Kazantzakis je 1956. bio nominiran za Nobelovu nagradu za književnost. “Grčki Cervantes” posebice je i više nego istaknut pripadnik plejade pisaca mediteranskoga kruga, lucidan i magičnom riječju obdaren pjesnik sredozemno-levantinskog podneblja, ljudi i duhovne baštine, koji svakako – kao neupitan klasik – zaslužuje vječnu nazočnost u kulturi svih narodā na obalama Sredozemnoga mora. 

Prvo književno djelo bilo mu je “Zmija i ljiljan”, 1906. godine, proza potpisana pseudonimom Karma Nirvami, dok je 1909. objavio mnogo značajniju jednočinku “Komedija”, kojom je anticipirao egzistencijalizam autora koji će se javiti tek nakon II svjetskog rata, posebice Sartrea i Camusa. U predratnom razdoblju, njegovim se najboljim djelom smatra velika epska poema (od 33.333 stiha!) 438 naslovljena “Odisej: Suvremeni nastavak”; započeo ju je 1924., te sedam puta prerađivao do objavljivanja 1938. godine. Slijedili su “Grk Zorba” (1946), “Grčka pasija”, na Zapadu prevedena kao “Krist iznova raspet” (1948), zatim “Kapetan Mihalis” (Sloboda ili smrt, 1950), “Posljednje Kristovo iskušenje” (1951), “Sveti Franjo siromah u Boga" (1956), te, posmrtno objavljeno djelo “Izvještaj (El) Grecu” (1961), u kojem su skupljeni njegovi autobiografski i literarnofilozofski zapisi, uključujući odjeke arapskih utjecaja na Kreti.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.