Ako sam ispustio mnoge Franjine izreke i djela, a mnoge druge izmijenio, kao i dodao one kojih nije bilo – premda ih jest moglo biti – nisam to učinio iz neznanja, nepoštovanja ili drskosti, nego jedino iz potrebe da svečev život uskladim s mitom o njemu, prikazujući njegov život što sukladnije bitnomu. Umjetnost uživa to pravo – štoviše, to joj je i dužnost – da sve svede na bitno; pritom se ona hrani pričom, postupno ju usvaja i potom oprezno pretače u legendu.

Dok sam ispisivao ovu legendu, istinitiju od istine same, bio sam preplavljen osjećajem ljubavi, poštovanja i divljenja spram Franje, heroja i velikog mučenika. Često su mi krupne suze vlažile rukopis – često je preda mnom u zraku lebdjela ruka s vječno obnavljajućom ranom; kao da ju je netko probijao čavlom... probijajući ju neprestance vječnost cijelu.

Dok sam pisao, posvuda sam oko sebe osjećao svečevu nevidljivu nazočnost, jer je sveti Franjo meni uzor čovjeka posvećena dužnosti, onoga koji neprekidnom, uzvišenookrutnom bitkom uspijeva ispuniti svoju najuzvišeniju obavezu – onu čak ponad morala, istine i ljepote: obavezu da tvar što ju nam je Bog povjerio pretvorimo u duh.

Nikos Kazantzakis, rođen je 18. veljače 1883. u Kandiji (današnjem Heraklionu), na Kreti, a umro je 1957., u njemačkom gradu Freiburgu. Već pedesetih godina smatran najvažnijim grčkim piscem i filozofom 20. stoljeća, a do danas najprevođeniji neohelenski autor, pravu je svjetsku slavu zapravo stekao posmrtno. Naime, njegov kapitalni roman "Život i dogodovštine Alexisa Zorbasa", premda objavljen 1946. godine proslavio ga je tek nakon 1964. godine, kada je Michael Cacoyannis snimio na njemu utemeljen, trima Oscarima nagrađeni film "Grk Zorba".

Zahvaljujući odjeku tog remek-djela u briljantom prijevodu Carla Wildmana, Kazantzakis je 1956. bio nominiran za Nobelovu nagradu za književnost. “Grčki Cervantes” posebice je i više nego istaknut pripadnik plejade pisaca mediteranskoga kruga, lucidan i magičnom riječju obdaren pjesnik sredozemno-levantinskog podneblja, ljudi i duhovne baštine, koji svakako – kao neupitan klasik – zaslužuje vječnu nazočnost u kulturi svih narodā na obalama Sredozemnoga mora. 

Prvo književno djelo bilo mu je “Zmija i ljiljan”, 1906. godine, proza potpisana pseudonimom Karma Nirvami, dok je 1909. objavio mnogo značajniju jednočinku “Komedija”, kojom je anticipirao egzistencijalizam autora koji će se javiti tek nakon II svjetskog rata, posebice Sartrea i Camusa. U predratnom razdoblju, njegovim se najboljim djelom smatra velika epska poema (od 33.333 stiha!) 438 naslovljena “Odisej: Suvremeni nastavak”; započeo ju je 1924., te sedam puta prerađivao do objavljivanja 1938. godine. Slijedili su “Grk Zorba” (1946), “Grčka pasija”, na Zapadu prevedena kao “Krist iznova raspet” (1948), zatim “Kapetan Mihalis” (Sloboda ili smrt, 1950), “Posljednje Kristovo iskušenje” (1951), “Sveti Franjo siromah u Boga" (1956), te, posmrtno objavljeno djelo “Izvještaj (El) Grecu” (1961), u kojem su skupljeni njegovi autobiografski i literarnofilozofski zapisi, uključujući odjeke arapskih utjecaja na Kreti.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.