Ova je knjiga programatski književno-filozofski tekst grčkog pisca Nikosa Kazantzakisa (1883-1957), autora romana "Posljednje Kristovo iskušenje", "Grk Zorba" i "Krist iznova raspet".

Djelo koje je u cijelosti usredotočeno na to da iz čovjeka iscijedi božansku mu srž, kasnijim stranim kritikama označeno kao Evanđelje po Kazantzakisu, autora umalo nije dovelo do optužbe za ateizam - nakon višegodišnje istrage do podizanja optužnice nije niti došlo, no samom je autoru trajno utisnut pečat „bezbožnika“, kao prepreka „pobožnome“ čitateljstvu da upravo na stranicama njegovih djela potraži i nađe, a u sebi otkrije tragove božanskoga čovjeka.

ASKEZA
U Askezi niz slika, istovremeno tamnih i sjajnih, čitatelju služe namjesto putokaza, no valja imati na umu i ne izgubiti iz vida složenost cjelokupnoga putovanja o kojemu Kazantzakis zapravo zbori. Djelo je podijeljeno u pet poglavlja, pet stuba uspona kao vježbe duha.

PRIPRAVA
Priprava se sastoji od triju dužnosti. Prva dužnost je shvatiti i prihvatiti granice uma koji je unutar pojava svemoćan, a van njih nemoćan. No srce želi raskidati mrežu nužnosti, razaznajući bitstvo što se skriva unutar pojava, a koje se i samo bori ne bi li se sjedinilo sa srcem. Druga je dužnost dakle, dužnost srca: odbaciti tijelo i um, ne bi li čulo poziv Nevidljivoga i pohitalo. Na taj je način srce, koje je grumen što vrvi svim silama Svemira, mora dati ljudski smisao nadljudskoj borbi. Time se dolazi do treće dužnosti: svladati i prevladati veliko iskušenje, a to je nada. Čovjekova je svrha brodolom; treba se dakle usmjeriti prema bezdanu i uspjeti, barem jednom prije no što nestanemo, pogledom obgrliti cijelo golemo more bitka, bez ufanja u bilo što, bez straha od bilo čega, zadovoljni neizrecivom slobodom koju tražismo.

POHOD
U nama je samima jedan Krik. U nama je netko tko se guši u svakoj stanici tvari, u našemu tijelu, u svakome stanju našega duha. Taj netko zove upomoć i mi ga moramo osloboditi. Onaj tko čuje taj Krik kreće u tajanstveni Pohod; odabire uspon bez pobuda zasnovanih na razumu i razumom objašnjivih, no svjestan da je njegova bitka ujedno i bitka čitavoga Svemira.
Bori se ne bi li oslobodio iskru Boga koja se guši u nama, u našemu rodu, u cjelokupnome čovječanstvu, koja tinja zatočena u svakoj molekuli Zemlje.

VIÐENJE
Već osjećamo kako je sve - naš vlastiti rod, cjelokupno čovječanstvo, sav svijet - pripijeno uz nas jer je dio nas samih. Svjesni smo univerzalnosti bitke. A bitstvo je svega jedna crvena krvava linija što se uspinje iz tvari prema bilju pa prema životinjama i naposljetku prema čovjeku. Onome koji već uživa u tome jasnom pogledu, dužnost je u riječi preoblikovati i njima utvrditi ono doživljeno u ekstazi. U tome je nemoguće uspjeti no svejedno treba neprestano pokušavati, jednako kao što Bog kao Veliki Ekstatičar pokušava govoriti kroz mora, vjetrove i vatre.

DJELOVANJE
Moramo prionuti poslu Djelovanja kojim sve sazrijeva, ne zadovoljavajući se nikada onim što je već učinjeno. Na taj način - boreći se, stvarajući, preoblikujući tvar u duh - pobjeđujemo vrijeme i prostor u našoj vlastitoj malenoj točci vremena i prostora. Zahvaljujući toj nemilosrdnoj borbi, na koju nas tjera nešto od nas samih uzvišenije, naša smrt neće biti jalova, nego ćemo i svoj posljednji dah dati novim snagama koje dolaze za nama.

ŠUTNJA
Preostaju nam osnovna bitna pitanja: Odakle dolazimo? Kuda idemo?
Čovjek, poslije borbe, doseže vrhunac pokušaja. Više se ne bori niti ne viče: sazrijeva u šutnji, vječno, zajedno sa Svemirom. Kako jedan čovjek može postići potpuno sjedinjenje s Bezdanom? To se ne da riječima izreći. U dubokoj šutnji čovjek se uspinje znajući da usponu nema kraja.

Nikos Kazantzakis, rođen je 18. veljače 1883. u Kandiji (današnjem Heraklionu), na Kreti, a umro je 1957., u njemačkom gradu Freiburgu. Već pedesetih godina smatran najvažnijim grčkim piscem i filozofom 20. stoljeća, a do danas najprevođeniji neohelenski autor, pravu je svjetsku slavu zapravo stekao posmrtno. Naime, njegov kapitalni roman "Život i dogodovštine Alexisa Zorbasa", premda objavljen 1946. godine proslavio ga je tek nakon 1964. godine, kada je Michael Cacoyannis snimio na njemu utemeljen, trima Oscarima nagrađeni film "Grk Zorba".

Zahvaljujući odjeku tog remek-djela u briljantom prijevodu Carla Wildmana, Kazantzakis je 1956. bio nominiran za Nobelovu nagradu za književnost. “Grčki Cervantes” posebice je i više nego istaknut pripadnik plejade pisaca mediteranskoga kruga, lucidan i magičnom riječju obdaren pjesnik sredozemno-levantinskog podneblja, ljudi i duhovne baštine, koji svakako – kao neupitan klasik – zaslužuje vječnu nazočnost u kulturi svih narodā na obalama Sredozemnoga mora. 

Prvo književno djelo bilo mu je “Zmija i ljiljan”, 1906. godine, proza potpisana pseudonimom Karma Nirvami, dok je 1909. objavio mnogo značajniju jednočinku “Komedija”, kojom je anticipirao egzistencijalizam autora koji će se javiti tek nakon II svjetskog rata, posebice Sartrea i Camusa. U predratnom razdoblju, njegovim se najboljim djelom smatra velika epska poema (od 33.333 stiha!) 438 naslovljena “Odisej: Suvremeni nastavak”; započeo ju je 1924., te sedam puta prerađivao do objavljivanja 1938. godine. Slijedili su “Grk Zorba” (1946), “Grčka pasija”, na Zapadu prevedena kao “Krist iznova raspet” (1948), zatim “Kapetan Mihalis” (Sloboda ili smrt, 1950), “Posljednje Kristovo iskušenje” (1951), “Sveti Franjo siromah u Boga" (1956), te, posmrtno objavljeno djelo “Izvještaj (El) Grecu” (1961), u kojem su skupljeni njegovi autobiografski i literarnofilozofski zapisi, uključujući odjeke arapskih utjecaja na Kreti.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.