Kroz Šimićevu se poeziju obzor umjetničke kreativnosti u hrvatskoj književnosti vidljivo proširio. Njegov čisti pjesnički glas i “singulier genie” – jedinstveni genij – ostavili su duboki trag u hrvatskom pjesništvu. Teško je zamisliti razvoj hrvatske poezije bez Šimićeva utjecaja.

Nijedan naraštaj nije doveo u pitanje izvornost i umjetničku vrijednost njegove poezije. Mnogi pripadnici naraštaja krugovaša pronalazili su u Šimiću svoga suvremenika. Njegova je poezija u ritmičkoj novosti, u izražajnosti jezika, u prevladavanju tradicionalnih struktura i u genezi poetičkog moderniteta odigrala istaknutu ulogu u razvoju hrvatskog pjesništva.

Nedjeljko Mihanović

***

Antun Branko Šimić (Drinovci kod Gruda, 1898 - Zagreb, 1925), hrvatski pjesnik, kritičar i esejist. Gimnaziju je polazio u Širokom Brijegu, Vinkovcima i Zagrebu, ali je nije završio jer prema tadašnjim propisima kao đak nije smio izdavati vlastite novine. Pokrenuo je, naime, časopis Vijavica, a poslije i časopise Juriš i Književnik. Umro je mlad od tuberkuloze.

Prve su mu pjesme pisane kao idilične slike krajolika i života na selu, no u svojim je časopisima objavljivao eseje (Namjesto svih programa, O muzici forma, Juriš) u kojima brani načela ekspresionizma, pa se u tom pravcu poslije razvija i njegova lirika. Načela se pri tome oslanjaju na programe i praksu njemačkog ekspresionizma, kojega je poznavao osobito iz časopisa Der Sturm, a svode se na avangardnu pobunu protiv književne tradicije, kojoj se zamjera robovanje konvencijama i ukrašavanje izraza.

U jedinoj za života objavljenoj zbirci, "Preobraženja", takva su načela, međutim, samo temelj samosvojnoga pjesničkog izraza, koji uvelike označuje prekretnicu u razvoju hrvatske poezije. Stih se oslobađa bilo kakvih provodnih načela organizacije, kakva se zasnivaju na ponavljanju nekih stalnih osobina, odlučujuće značenje dobiva osobit ritam i ključne riječi koje se često izdvajaju u samostalne retke. Narušena su pri tome gramatička pravila i sve je podređeno subjektivnom dojmu koji se postiže sugestivnim motivima, posebnim poretkom stihova i strofa te ugođajima koji se ne mogu izraziti izvan pjesničkog jezika.

Rodio se u hercegovačkome selu Drinovci. Školovao se u Širokom brijegu, Mostaru, Vinkovcima i zagrebu. Ne završivši gimnaziju, izdržava se pisanjem. Živi u oskudici, te umire od tuberkuloze u 27. godini života. Razdoblje književnog rada obuhvaća svega 13 godina, tijekom kojih uređivao tri književne revije "Vijavica" i "Juriš", s Milanom Begovićem "Savremenik", a 1924. i 1925. časopis "Književnik".

Pisao je književne i likovne kritike u kojima je polemički intoniranom, matoševski britkom i neumoljivom kritikom znatno utjecao na književna zbivanja i uopće na razmišljanja o književnosti. Međutim, najdublji je trag ostavio kao pjesnik. Prvi je u domaćoj književnosti otklonio vezani stih i rimu pa progovorio pregnantnim, često i grafički simetričnim slobodnim stihom, te stvorio uzor poezije kreirane "iznutra", kao najintenzivnijeg doživljaja svijeta.

Pjesnik tijela, grada i siromaha, nije svoje teme vidio u socijalnom nego isključivo u individualno-psihološkom značenju. Pjesnik ljubavi i smrti, osjećao je trajnu tjeskobu i duhovni nemir, ali i svijest da je pred ključnim pitanjima života i svemira nemoćan kao čovjek, a kao pjesnik može ga samo spoznavati. Reskošću svoga stiha prodirao je kao oštricom noža u dubine ljudskoga bića, u njegovu egzistencijalnu samoću. Zato njegove pjesme, naoko tako hladne i često svedene na gole konstatacije u izravnom iskazu, blistaju dalekim astralnim sjajem.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.