Gorio je sav, i samo je zemlja mogla ugasiti taj plamen, pisao je o prerano preminulom Antunu Branku Šimiću (1898-1925) Ivan Goran Kovačić. Premda je za života objavio samo jednu zbirku pjesama (Preobraženja, 1920), A. B. Šimić sublimirao je u svojim pjesmama krike i povike, razočaranja i zle slutnje, nade i težnje cjelokupna pjesničkog iskustva epohe, izražavajući mnoštvom inovativnih pjesničkih sredstava univerzalne vrednote ljudskog i umjetničkog opstanka.

Taj preobrazitelj poezije (V. Pavletić), pobunjeni pjesnik koji se javlja i nestaje poput meteora (J. Kaštelan), objavio je za svoga kratkotrajna života - ispunjena siromaštvom i bolestima (pisao je: nesreća usrećuje onoga koji želi usrećiti čovječanstvo) - oko 170 pjesama, što u Preobraženjima što u listovima i časopisima. Ante Stamać, priređivač ovoga Matičina izdanja Šimićevih odabranih pjesama, izabrao je 96 pjesama, među njima i one antologijske, dobro znane svim odškolovanim i manje školovanim glavama, smatrajući kako u njima dominira pet tematskih središta: tijelo, žene i siromasi, Hercegovina, ljubav i Bog.

Rodio se u hercegovačkome selu Drinovci. Školovao se u Širokom brijegu, Mostaru, Vinkovcima i zagrebu. Ne završivši gimnaziju, izdržava se pisanjem. Živi u oskudici, te umire od tuberkuloze u 27. godini života. Razdoblje književnog rada obuhvaća svega 13 godina, tijekom kojih uređivao tri književne revije "Vijavica" i "Juriš", s Milanom Begovićem "Savremenik", a 1924. i 1925. časopis "Književnik".

Pisao je književne i likovne kritike u kojima je polemički intoniranom, matoševski britkom i neumoljivom kritikom znatno utjecao na književna zbivanja i uopće na razmišljanja o književnosti. Međutim, najdublji je trag ostavio kao pjesnik. Prvi je u domaćoj književnosti otklonio vezani stih i rimu pa progovorio pregnantnim, često i grafički simetričnim slobodnim stihom, te stvorio uzor poezije kreirane "iznutra", kao najintenzivnijeg doživljaja svijeta.

Pjesnik tijela, grada i siromaha, nije svoje teme vidio u socijalnom nego isključivo u individualno-psihološkom značenju. Pjesnik ljubavi i smrti, osjećao je trajnu tjeskobu i duhovni nemir, ali i svijest da je pred ključnim pitanjima života i svemira nemoćan kao čovjek, a kao pjesnik može ga samo spoznavati. Reskošću svoga stiha prodirao je kao oštricom noža u dubine ljudskoga bića, u njegovu egzistencijalnu samoću. Zato njegove pjesme, naoko tako hladne i često svedene na gole konstatacije u izravnom iskazu, blistaju dalekim astralnim sjajem.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.