Po riječima autorice, priča o dvije sedamnaestogodišnjakinje, Židovki Sarah i Palestinki Leili, glavnim junakinjama romana, bila je neka vrsta opsesije koja ju je progonila od trenutka kada je u novinama vidjela slike dviju vrlo sličnih djevojaka od kojih je jedna bila bombaš samoubojica, a druga njezina žrtva.

Sarah i njezina majka su nakon napada 11. rujna napustile New York i otišle u Jeruzalem. Leila je pak "rođena u kavezu", u izbjegličkom logoru na Zapadnoj obali i tek povremeno s majkom dolazi u Jeruzalem. Djevojke će se prvi put "susresti" u ogledalu postavljenom na tržnici u arapskoj četvrti: njihova su lica toliko slična da se pitaju vide li u ogledalu vlastiti ili tuđi odraz.

Aubry metaforu ogledala vješto provlači kroz cijeli roman u kojem iste događaje i teme (šetnja Jeruzalemom, dugo očekivana kiša, večernji izlazak, sat povijesti, obiteljski odnosi, smrt, prošlost itd.) naizmjence vidimo iz perspektive dviju djevojaka. Taj paralelizam doživljava kobno ubrzanje na zadnjim stranicama romana na kojima pratimo Sarah zaokupljenu mislima o skorom ljubavnom susretu, a Leilu na putu prema "mjestu na kojem bol ne postoji".

Roman odlikuje neka vrsta fatalizma jer, čini se, nitko ne može skrenuti s puta koji je određen nacionalnom pripadnošću, sjećanjem, paktom s vlastitom prošlošću. U takvim okolnostima podjela na njihovo i naše nasilje, na žrtve i krvnike, krive i nedužne postaje nemoguća. Na trenutke se čini da će Sarah i Leila uspjeti prevladati jaz koji dijeli njihove narode, no nije se lako otrgnuti zagrljaju predaka, mržnji, želji za osvetom zbog počinjene nepravde. Zbog toga se dvije djevojke koje su fizički vrlo slične i koje često na sličan način promišljaju svijet oko sebe i koje bi u drugim okolnostima mogle biti prijateljice, možda čak i sestre, nikada neće upoznati, ostat će svaka na svojoj strani sve do tragičnog susreta.

Roman o podijeljenom gradu, o udžbenicima iz povijesti koji na različite načine tumače iste događaje, o neraskidivom savezu s prošlošću veoma je blizak hrvatskim čitateljima koji se zbog iskustva nedavnog rata s tom pričom lako identificiraju, pa u potpunosti razumiju riječi Leiline prijateljice: "Postoji nešto što me ovaj pakao naučio: puno je lakše oduprijeti se neprijatelju nego mržnji koju prema njemu osjećamo".


***

Suvremena francuska spisateljica Gwenaëlle Aubry rodila se 1971. godine. Nakon studija u Cambridgeu – gdje je doktorirala filozofiju – neko vrijeme živi u Italiji i Obali Bjelokosti. Trenutno je zaposlena u znanstvenom institutu CNRS u Parizu. Objavila je veći broj članaka o antičkoj filozofiji i njezinoj suvremenoj recepciji kao i prijevoda djela antičkih filozofa.

Prvi je roman, Vražji odstranjivač mrlja (Le Diable détacheur), objavila 1999. godine. Nakon njega uslijedili su romani Izdvojena (L'isolée, 2002), Izdvojenost (L'isolement, 2003), Naš se život troši preobražajima (Notre vie s'use en transfigurations, 2007) i Nitko (Personne, 2009). Roman-abecedarij Nitko, u kojem se isprepleće autobiografija i fikcija, 2009. je dobio uglednu književnu nagradu Femina i preveden je na desetak jezika. Godine 2011. objavljen je i u biblioteci Na tragu klasika u prijevodu Marije Paprašarovski.

Gwenaëlle Aubry svoj je zadnji roman, Podjele (Partages), objavila 2012. godine.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.