«U slučaju da ne postoji“, naziv je zbirke pjesama pulskog pjesnika i novinara Glasa Istre Bojana Žižovića. U njoj se, među ostalima, nalaze i pjesme koje je na svojim albumima uglazbio Franci Blašković, odnosno njegov bend Gori Ussi Winnetou. Inače, Žižović je dosad za Gori Ussi napisao 88 pjesama koje se nalaze na posljednjih 19 ploča.

«Čak da se u Puli ništa nije dogodilo da bi ovu stavilo na EU kartu zapadne čežnje, pojava knjige Bojana Žižovića prava je senzacija. „U slučaju da ne postoji“ na sreću je zapostojala i zasjala onako kako dugo neka pjesnička knjiga to nije učinila. U nas, dakako. Pozicija ove knjige ostihotvorenje je post-subjektivizma. Čista poezija tranzicije ala Mitteleuropa…» (Nikola Petković)

Autor o sebi:
Datum rođenja su mi upisali u rodni list, pa ne vidim smisla u ponavljanju već napisanog. Stoga, krenimo odmah na školovanje koje je krenulo još davne tamo neke godine. Sjeo sam u klupu i odmah dignuo ruku: Drugarice, mogu na WC? To je pitanje zapravo i obilježilo moje školovanje, a drugih se detalja uopće ne sjećam. Dobro, sjećam se recimo kad sam htio hlače navući preko tenisica pa su zaglavile. Trčao sam iz škole doma s hlačama do koljena. Na stubištu me opazila susjeda - šjora Ana. Skakutao sam po stepenicama držeći se za ogradu.
- Porko bog, ča to delaš?
- Ništa šjora Ana, hlače su mi zaglavile.
- Jebem ti onu ludu mater koja te rodila - rekla je, primila me za ruku i uvela u svoj stan, uzela škare i zarezala nogavice. Sjećam se da sam poslije plakao, jer to su mi bile sretne hlače za igranje klikera.
Poslije tog prvog školovanja došlo je i drugo. A onda je krenuo i rat. Zvali su me u vojsku tri puta. Odnosno, na pregled. I sva tri puta su mi rekli istu rečenicu: Vi niste po standardima hrvatske vojske. A po čijim sam standardima da mi je znati. Nikad nisam doznao. U tom drugom stadiju školovanja počeo sam pisati poeziju. Pod utjecajem dadaista ili nekih drugih ista, ne sjećam se vise. Uglavnom, pisao sam pjesme. Objavilo me svugdje pomalo, a najviše tamo gdje ne znam. Neke su pjesme izašle u Zarezu, neke na internetskim stranicama literarnog konzorcija Litkon... Ima još puno detalja u mom životu, kao što je recimo gađanje u prazno ili bacanje novčića u usta, ali to ne vjerujem da ikoga zanima. Stoga i nemam više ništa za reći. Šutim...

O autoru:
Bojan Žižović rođen je 28. 06. 1975. u Puli. U Veneciji specijalizira stare grafičke tehnike, a zatim u Ljubljani studira slikarstvo te ruski i južnoslavenske jezike. Zaposlen je kao novinar u Glasu Istre.

Bojan Žižović rođen je 1975. u Puli, gdje je završio srednju Umjetničku školu. U Veneciji je specijalizirao stare grafičke tehnike, a potom je u Ljubljani studirao slikarstvo te ruski i južnoslavenske jezike. Bio je jedan od urednika portala Litkon, koji je okupljao književnike s prostora bivše Jugoslavije.

Prvu zbirku pjesama "Apsurd" objavio u vlastitom izdanju 1993., dok je drugu pod nazivom "U slučaju da ne postoji" 2007. objavila izdavačka kuća AGM. Poezija mu je uvrštena u knjigu "Drugom stranom: Antologija suvremene hrvatske stvarnosne poezije", urednika Damira Šodana.

Surađivao je s glazbenikom Francijem Blaškovićem i njegovom grupom Gori Ussi Winnetou, koji su uglazbili više od stotinu njegovih pjesama. Piše i kratke priče koje su objavljene u zajedničkoj knjizi više autora "Riječi i riječi" te u Glasu Istre, gdje je zaposlen kao novinar i urednik.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.