To je predstava koja je nabrušena i ljuta, koja priča o tom kako smo se "jučer malo zaigrali", ali "nije bed", jer eto sad je sve u redu, sve nas je ponovo pomirio novi plastični svijet malog dioničarstva, RTL-a i holivudskih premijera. Ta predstava bezobrazno podsjeća kako smo naglo promijenili boga, i kako smo ga spremni opet promijeniti čim drukčije puhne. Zato ja ne mislim da su Štrljić i Selem "Bakhe"...

I kod Srba i kod Hrvata crkve su se u ratu i nakon njega zidale nemilice - više od škola, više od bolnica. U Srbiji su se zidale pasatistički, kao svjesni nacionalni dajdžest, arhitektonski odraz ideologije koje odlučno odbija Zapad. U Hrvatskoj, stvari su bile zapetljanije. Crkve su se gradile bahato i prekomjerno, ali su se gradile u modernom slogu, a ta fina nijansa razlike još je jedna od onih potankosti...

Galebovi su - naravno - stalni inventar maritimne lirike, o njima su pjevali i Baudelaire i Oliver, lijepo ih je onako vidjeti iznad pučine, njihovo kliktanje dio je soundtracka godišnjeg odmora. Ali, galebovi kao i sve ptice imaju neprihvatljivu naviku da - seru. Rade to u letu, a osim pučine i djevičanskih hridi na putanji leta njihova izmeta koji se put nađe i brodska tikovina. I sam imam brod pa znam kako...

Nismo mi zemlja koja predugo zlopamti. Baš suprotno: mi smo čudesna zemlja u kojoj se baš sve zaboravlja, baš sve prašta i nitko ni za što ne snosi posljedice. Cijele devedesete zgražavali smo se nad ljudima koji su iz gorljivog titoizma prelazili u jednako gorljivi tuđmanizam, a uvijek bi se našao netko tko bi za Kosovca, Sokola ili Jovića rekao da su "profesionalci", kao da profesionalnost nije skopčana...

"Univerzalke" su nas sve demokratski izjednačavale, Riva bi se bjelasala od triju riga, a kad danas gledam na to, mora da smo izgledali tako istočnoeuropski. Otad je prošlo četvrt stoljeća, a tenisice su prestale biti egalitarni predmet. U tih četvrt stoljeća postale su predmet kulta, postale su predizajnirane i skupe, pa su u jedno doba na milanskim pločnicima bande organizirano vršnjacima krale Nike...

Laskajući Maradoni - čovjeku koji je gol karijere dao rukom, političkom radikalu i čovjeku neobuzdana životnog stila - Kusturica kao da je htio nacrtati kako bi htio da se njega vidi - dakle, kao velikana koji "ne mari za taktiku", ne haje za pravila igre i politički tjera svoje. Kusturica je koristeći Maradonu poduzeo veliko preslagivanje imidža koje mu je očito potrebno. Potrebno mu je iz mnogo razloga....