Autori (pisci, prevoditelji i svi ostali) napokon bi trebali osvjestiti činjenicu da je uredništvo nekog časopisa ili portala u vrlo sličnoj poziciji kao i oni, i da je ta njihova međusobna 'egzistencijalna sličnost' dobra osnova za zajedničko lobiranje u Ministarstvu kulture i medija, lobiranja ne samo za svoju već i za bolju poziciju onog drugog.

Svako čitanje djeluje na čitatelja terapeutski. Posebno blagotvorno na dijete djeluje kada mu se čita. Roditeljeva blizina, posvećenost, pažnja, smireni glas i ugodna atmosfera, okruženje je u kojem dijete napreduje i cvjeta. Još ako je i priča dobra, ako se o njoj s djetetom razgovara, učinili smo puno za njegovo dugoročno zdravlje, razvoj i dobrobit.

Novi model otkupa knjiga pomalo je ishitren i nedovoljno razrađen. Zato je sad jako bolan za izdavače i naporan za knjižničare. U osnovi to nije loša ideja ako se razmišljalo o knjižarama, samo je prekasno stigla. Sad bi, valjda, knjižari trebali učiniti ono što je prije više 20 godina učinjeno njima: rušiti izdavačima prokušane i razrađene načine prodaje knjižnicama, u koje su puno uložili.

Knjižara koja bi bila ultimativno kulturno središte, koja bi imala najveći mogući broj naslova, educirani kadar... danas takva kod nas ne postoji. Nekadašnji knjižari su bili izuzetno educirani, oni su završavali srednju školu koja je imala pojačanu satnicu hrvatskog jezika, učio se latinski i još jedan strani jezik, a ključni ljudi velikih izdavačkih kuća su im predavali stručne predmete.

Sjećam se kako su nam naše slovenske kolegice i kolege pomalo zavidjeli na nastupu u Leipzigu ali i pratili što radimo, kako se povezujemo s međunarodnom scenom (npr. preko Tradukija) i nadali su se da će i Slovenija za 10-15 godina dobiti priliku na sličan se način predstaviti na nekom od najprestižnijih svjetskih sajamskih okupljanja. Stoga nisu stajali skrštenih ruku nego su u prosincu te iste 2008....