Ova autofikcija pisana je sa zdrave pozicije, u miru sa samim sobom i bez grandioznih očekivanja ali, slutim i to, u nedostatku adekvatnih uvjeta za rad. U tim kratkim, ali energičnim i slikovitim pripovijestima izlaže se u neku ruku čitava Stipanićeva bio(biblio)ografija, rastvaraju formativne godine i obiteljsko ishodište, geneza kasnijih njegovih književnih afiniteta i životnih pasija...

Pod fikciju je doista moguće podvesti stvarne osobe, stvarna mjesta i stvarne događaje – moć je simulakruma neizmjerna i k tome reverzibilna (čega smo najzad svjedoci živeći naše odavno artificijelno, no ništa manje maligno poraće). To ipak ne znači da nam interpretativnoj centrifugi podvrgnuta poznata materija neće dosaditi, pa i početi ići na živce.

Priča je to ispričana nelinearno, kroz bljeskove i slike koje čine sve naše stvarnosti, samo što ih rijetki imaju sposobnost vidjeti, a još rjeđi zapisati. Radi se o odrađivanju dijagnostike (12) i samospoznaji kroz ljubavnički odnos, o podsjetniku da se sve priče svode na priču o nuklearnoj obitelji i na ulogu koja je nas u toj obitelji zapala.

Od 2001. i njenog ponovnog pokretanja, u ediciji 'Mala knjižnica' Društva hrvatskih književnika objavljeno je više od 280 naslova. Za ovu priliku, budući da je riječ o biblioteci rijetko zastupljenoj u medijskom mainstreamu, izdvojili smo dva naslova: naravno, ne kao promotori jedne knjižnice, zato što kritika nije promotivni materijal, već se nadovezujući na žaoke o krizi kritike kojih smo se posredno...

Raićeve 'Padalice Vrpunta' i pored oscilacija zavrjeđuju sasvim pristojnu ocjenu. Ovaj pseudohistorijski roman-kronika sadrži izobilje intertekstualnih i intermedijalnih referenci, kao i citata i paracitata, što u kombinaciji s ravnopravnom uporabom jezičnog standarda i dijalekta, te česte uporabe talijanskog (rjeđe latinskog, pa i engleskog) jezika, podrazumijeva znatne razmjere poduzetog autorskog napora.