Odrasli smo uz priče o dječacima, mladićima i muškarcima... Rekla bih da je došlo vrijeme da mi žene pisci ispravimo taj disbalans, da čitamo o igrama djevojčica, o tajnom svijetu njihova odrastanja, njihovim avanturama, snovima, sumnjama i strahovima. Povijest djevojčica podjednako je uzbudljiva, slojevita, ali i veoma bolna.

Uvijek moram radit po stvarnim modelima. Ne podnosim izmišljat likove. Moram imat model, a onda s njim radit što mi se prohtije, možda i izmišljat događaje. Lik preuzet iz stvarnog života u neku mi ruku svojom osobnošću diktira radnju; ona proizlazi iz njegove stvarnosti. Literatura mora biti pomiješana sa životom do neprepoznatljivosti, tako da se više ne zna što je život, a što literatura.

Jedina pomoć koju je neki moj prijevod dobio od španjolskog Ministarstva kulture bila je za ‘Prokletu avliju’, ali to se očito duguje Andrićevu statusu. Zapravo bih rekao da izdavačke kuće čak ni ne traže potpore za ostale moje prijevode. S druge strane, hrvatski sustav potpora funkcionira vrlo dobro.

Naravno da se projektima globalne neobrazovanosti, u kojima je površnost modus vivendi aktualnog vremena, iluzija knjige na formatu nekog mobilnog uređaja čini praktičnom, ali mi koji smo svoje živote bazirali na kulturi tiskane knjige teško možemo prihvatiti čitanje romana na ekranu, bez mirisa tiskarske boje, bez formata, dizajna, bez naslovne stranice i hrbata...

U jednom trenutku postalo je jasno da u Sloveniji nedostaje pregled onoga što se na knjižnom tržištu uopće događa – koje knjige izlaze, kod kojih izdavača i kome su namijenjene. Prostor za knjigu u dnevnim i tjednim medijima postupno se smanjivao, informacije su postajale fragmentirane i nepregledne. Ideja je bila napraviti publikaciju koja će redovito i sustavno pratiti knjižnu produkciju i tu...