Kada pišem tko je bio onda mislim prvenstveno na „povijesnoga“ Gotamu Buddha. Za mene je, kao zapadnjakinju, prirodno koristiti prošlo vrijeme ali za budiste je Buddha na neki način i dalje prisutan kroz svoje relikvije, mjesta hodočašća i, najvažnije, kroz nauk koji je ostavio svijetu u naslijeđe.

Izvana se služimo tijelom koje ima svoj rok trajanja, i mijenja se naočigled, a iznutra sve postoji istovremeno i neprekidno se pretapaju blokada i profesionalnost, zblanutost i umijeće, ludovanja i proplamsaji uvida, vjerovanje i znanje. U toj melasi jedva se diše, pa je pjesma neka vrsta izrona, ostrvce koje možemo ponuditi i drugima, ako su tog časa skloni toj vrsti predaha.

Ne želim romanom zadirati u religijska pitanja, to me ne zanima – zanima me priča u kojoj se ljudsko sudara s božanskim, ispričana s ljudske pozicije. I tu se skriva moj glavni motiv za roman: što je potrebno da se od ljudskog, dakle slabog i kvarljivog, načini božansko, jako, vječno? Namjerno pričam u šiframa, ne želim previše otkriti, neka čitatelji sami otkrivaju.

Književnost i umjetnost privlačne su nam i zbog toga što imaju potencijal djelovati na nas na nepredvidljive načine i izazvati snažne reakcije koje ne možemo odmah objasniti. Čini mi se da je ljepota našeg posla u toj neizvjesnosti, zbunjenosti, očaranosti, nekad i uništenosti tekstom. Cilj je da probamo shvatiti kako se i zašto to događa, pomoću kojih tekstualnih mehanizama, ali ne mislim da moramo,...

Mladim čitateljima ne možeš podvaliti muda pod bubrege ili rog umjesto svijeće (kao ni svijeću umjesto roga naravno), oni ne pristaju na muljanje, oni će na književnom susretu glasno i jasno reći ovo mi ne valja, za razliku od odraslih čitatelja koji će se na književnom susretu s piscem četrdeset pet minuta smješkati, a u sebi mu željeti da se zapali stolica pod njegovim dupetom.