Sve pozitivne uredničke prakse koje sam doživio u svojoj spisateljskoj karijeri nastojim primjenjivati i u svom uredničkom radu i ponašam se prema svojim autorima onako kako bih volio da su se moji urednici ponašali prema meni. Neki od njih i jesu, ali ja to još nastojim nadograditi pa sam autorima ne samo urednik nego nerijetko postanemo i prijatelji, šank-kolege, a često sam im i zamjena za psihijatra.

Popularno nužno ne isključuje dobro, ali rijetko uključuje. Populariziranje kroz marketing i influencere, fotkanje knjiga uz šalicu čaja i ruže i svođenje na citate i impresije je zaglupljivanje, svođenje knjige na objekt i nekonfliktni užitak, poziv na opuštanje i laku misao, citatnost u kićenom fontu, kič-pristup sa svojim konzekvencama.

Bilo mi je važno da glavni lik pronađe nekoga tko mu je poput zrcala. Bilo je to kao da je prvi put uspio vidjeti samog sebe kroz oči druge osobe, otkriti da je živ, da je sposoban osjećati i da je zbilja važan. Zahvaljujući tuđem pogledu otkriva vlastitu povijest. Da, apsolutno, to je ideja ljubavi, to da možeš vidjeti i spoznati sebe zahvaljujući postojanju druge osobe.

Ne želim romanom zadirati u religijska pitanja, to me ne zanima – zanima me priča u kojoj se ljudsko sudara s božanskim, ispričana s ljudske pozicije. I tu se skriva moj glavni motiv za roman: što je potrebno da se od ljudskog, dakle slabog i kvarljivog, načini božansko, jako, vječno? Namjerno pričam u šiframa, ne želim previše otkriti, neka čitatelji sami otkrivaju.

Humor mi je jako važan, osobito kad pred sobom imaš djecu koja su možda sramežljiva, pred njima se napraviš malo bedast, kažeš neki pogrešan odgovor i daš im priliku da te isprave. Humor služi da se opuste, da se otvore, da započne komunikacija. To je ključno ako želimo s djecom razgovarati ravnopravno i slobodno.