Temeljna zadaća knjižničara je edukacija korisnika, osobito u području razlikovanja pouzdanih i nepouzdanih izvora, provjere informacija i razumijevanja njihova konteksta. Knjižnice ne odbacuju nove medije, ali kontinuirano naglašavaju potrebu za kritičkim pristupom sadržajima te sustavnim razvojem informacijske pismenosti u digitalnom okruženju.

Danas se svatko bori za svoje interese. To je velika promjena u odnosu na početak devedesetih, kada smo u knjižnom polju, ali i u mnogim drugim područjima, imali snažnu iluziju da će tržište sve urediti samo od sebe, da će problemi jednostavno nestati. To se nije dogodilo. Tržište je, naprotiv, postalo jedan od glavnih problema, osobito u manjim sredinama poput slovenske i hrvatske.

Nakladničke kuće mogu surađivati, ali nikada neće prestati konkurencija među njima. Goleme su razlike između najvećih i najmanjih kuća, neusporedivo veće nego između prevodilačkog početnika i veterana. Zato je teško zamisliti da bi neki izdavački gigant sjeo s nama za stol s istim očekivanjima kao mali izdavač kojem je lijepa i dobra knjiga važnija od zarade.

Književnost ulazi duboko u čovjekovu nutrinu. Za književnost može biti jednako važno je li na stol upravo sletjela muha ili je vani počelo kišiti, kao i ishod neke bitke. U tome je razlika u odnosu na historiografiju ili novinarstvo: književnost čuva sjećanje na unutarnji život ljudi, na ono što se događa u ljudskoj intimi.

Sve pozitivne uredničke prakse koje sam doživio u svojoj spisateljskoj karijeri nastojim primjenjivati i u svom uredničkom radu i ponašam se prema svojim autorima onako kako bih volio da su se moji urednici ponašali prema meni. Neki od njih i jesu, ali ja to još nastojim nadograditi pa sam autorima ne samo urednik nego nerijetko postanemo i prijatelji, šank-kolege, a često sam im i zamjena za psihijatra.