Bili smo vrlo otvoreni i nismo ograničavali sadržaj nego smo htjeli prepustiti osamnaestogodišnjacima da sami odluče što žele gledati, čitati i koje predstave žele posjetiti. To nije potpora knjižarskom sektoru, nije potpora nakladnicima niti kino-sektoru, nego projekt čiji je cilj potaknuti mlade ljude da konzumiraju kulturu.

Skoro uvijek analiziram što mi ljudi govore, pišu ili pokazuju gestama. Rijetko što uzimam zdravo za gotovo. Ne mogu si pritom pomoći. Ako se guraš u prostor među ostale pisce, a nisi u stanju razumjeti i drugu stranu i pokušati razumjeti što ju je nagnalo da nešto učini ili kaže, mislim da ti onda ni nije mjesto među piscima i pripovjedačima već prepričavačima samo da se nešto blebeće i prekine...

Nekako sam naučio da je pjesma kao kuća. Kako bi kuća stajala, potreban je točno određen broj cigli. Ako se jedna izvuče, kuća pada. U pjesmi je isto tako samo toliko riječi potrebno da ona stoji. Ako jednu izvadiš, pjesma pada, a ne smije ni jedna biti previše. Mislim da sam pravi broj cigli pogodio u pjesmi 'Namesto koga roža cveti'. Možda postoji još koja, ali za tu sam siguran.

Stvari treba profesionalizirati. Raditi dvije-tri knjige godišnje ne znači ništa, to je čisti amaterizam, koji uglavnom nema distribuciju ni bilo kakvu prodaju. Nakladnici neka budu nakladnici, a muzeji, knjižnice i lokalne organizacije posvećene zavičajnicima neka rade svoja izdanja. Samo nacionalno relevantno i ono do čega kupac može doći treba se financirati na nacionalnoj razini.

Danas se svatko bori za svoje interese. To je velika promjena u odnosu na početak devedesetih, kada smo u knjižnom polju, ali i u mnogim drugim područjima, imali snažnu iluziju da će tržište sve urediti samo od sebe, da će problemi jednostavno nestati. To se nije dogodilo. Tržište je, naprotiv, postalo jedan od glavnih problema, osobito u manjim sredinama poput slovenske i hrvatske.