Đurđica Čilić u tekućoj godini objavila je nekoliko novih naslova: pored prozne zbirke 'Vidimo se na papiru', to su još esejistička zbirka 'Radost tumačenja' i antologija moderne i postmoderne poljske poezije pod naslovom 'Drugog kraja svijeta neće biti', čijih je pjesama izbornica i prevoditeljica. A nakon što je ovaj tekst već predan za objavu Čilić je pred koji tjedan objavila i dnevničke zapise...

Premisa je vrlo jednostavna, da ne kažem banalna: bez sjene, nema ni svjetlosti, a isto tako bez ružnog nema ni lijepog. Bitno je, doduše, napomenuti da kod Tanizakija jednadžba nije sjene = ružno, nego ih promatra kao ravnopravnog partnera u stvaranju lijepog. Predmet sam po sebi nije i ne može biti lijep, za ljepotu potrebna je međuigra sjenki i svjetlosti.

Kod Habjana, ljepota je naglašeno relaciona, citatna i transcendentalna. Svetačka. Izbjegava tjelesnost i eksplicitnu erotičnost, direktnu političnost, ekscesnost, grotesku, kompozicijsku ili kolorističku prodornost. Teži se profinjenoj, blagoj nijansi. Čednosti djetinjstva – koje naravno nikad nije bilo čedno i u koje samo odrasli mogu projicirati svoju potrebu za dječjom 'nevinošću'.

Hvatski nakladnici, kao što smo veće rekli, barem kad je riječ o Dylanu, kaskaju za našom Dylanovom sljedbom koja je brojna i rado vadi pare za Dylanove knjige i knjige o Dylanu, i bilo što drugo vezano za Dylana - vinile, boks setove, kojekakvu memorabiliju itd. Dilanološki nastavak, valjda ipak ružičastiji, zasigurno slijedi.

Cheevera se često uspoređuje sa Čehovom, piscem kojeg je iznimno cijenio i o kojem je potkraj života održao predavanje na sveučilištu Cornell. I kod jednog i kod drugog na kraju priče naizgled se ništa ne mijenja, život teče dalje, sutra je novi dan, novi vlak prema gradu u sedam i petnaest ujutro, novi koktel u pet poslije podne.