Zapravo je riječ o poprilično realističnoj slici kreativnog procesa u takvim rezidencijama: mjesto koje više puni kreativne baterije nego što na licu mjesta proizvodi zaokružen rukopis koji se kasnije može ukoričiti. Tu počinjem prvo od vlastitog primjera pa sve do tuđih, što i jest neka vrsta javne tajne, no to nimalo ne umanjuje važnost i utjecaj ovakvih iskustava na proces, estetiku i način na koji...

Protagonist novog romana Roberta Međurečana do prosvjetljenja je došao jednako grešnim (pa i grešnijim) stazama no što je za rukom pošlo Siddharthi u istoimenom remek-djelu njemačko-švicarskog nobelovca Hermana Hessea. Međurečaninov protagonist – a po čemu je svakako bliži biblijskom Pavlu no biblijskom Kristu – na putu prema prosvjetljenju, povrh svega, iskusio je smaknuća drugih ljudi.

Lokotar zna pisati, i to u dijelovima knjige prezentira na upečatljiv način kojem ne manjka emocionalnog naboja ili, pak, elemenata crnog humora. Sadržajno, pak, komponiranje – a ono uključuje raspon od lamentacija o literaturi do sportskog klađenja i gledanja nogometa u lokalnoj birtiji – niti u jednom trenutku ne ostavlja utisak disbalansa.

'Može li umjetnost šokirati?' Kategorija šoka, podložna prostornim i vremenskim zakonitostima, otklanja mogućnost isključivog zaključka, pa ćemo za tu priliku reći kako na južnoslavenskom kulturološkom prostoru, kada je umjetnička praksa posrijedi, ona može i ne mora prometnuti se u recepcijsku činjenicu.

Pariz novog romana Ivice Prtenjače ne samo da je adresa pretresanja prošlosti, već i metafora protagonistova vrlo izvjesnog oproštaja od poezije. I bit će da je i to razlog zašto se autor odlučio za Pariz nakon Bataclana, za vrijeme kataliziranog straha i kulturne degradacije koje, čini se, odagnati nisu uspjele ni lanjske Ljetne olimpijske igre.