Roman je, pored elemenata egzistencijalističke i psihološke drame, obilježen žanrovskim karakteristikama ljubavne i coming of age proze, a budući se potonja karakteristika odnosi na rečenu rekonstrukciju junakinjina odrastanja iz rakursa odrasle osobe (k tome i pouzdanog pripovjedača), jaz između pripovijedanja o sadašnjem i pripovijedanja o prošlom nije zanemariv.

Smrt, zato što smo nemoćni pred vlastitom sviješću, ne možemo pobijediti negiranjem, a njene se stalne prisutnosti ne možemo otarasiti poricanjem. Bazen/grobnicu do kojeg dolazimo na završnim stranicama knjige utoliko možemo razmotriti i kao simboličku gestu pomirenja s vlastitim krajem, ali i kao nastojanje da vrijeme koje imamo na raspolaganju provedemo ne prestajući kušati život.

Antologija (ili panorama) o kojoj je ovdje riječ neprijeporno je važan trenutak – kako na planu daljnjih emancipacijskih napora LGBTIQ+ populacije, tako i na planu daljnjeg prepoznavanja onih poetičkih stremljenja koje do sada uglavnom nismo razmatrali kao zasebnu činjenicu. Samim tim, ova će knjiga u nešto daljoj budućnosti izvjesno, i ne samo na akademskoj razini, biti tumačena kao važan sinergijski...

U centraliziranoj državi koja se, k tome, ne može pohvaliti bog zna kakvim kulturnim politikama, nikom, pa tako ni zagrebačkim izdavačima, nije lako. Ne treba stoga isticati kakav je izazov pokrenuti izdavačku kuću izvan Zagreba, ali i izvan kojeg od regionalnih središta, a koja će pored toga biti fokusirana na književnost – kako na domaću, tako i na stranu; kako na klasike, tako i na recentnu produkciju.

'Sveto pismo' ambiciozniji je roman od Jurakovog prvog romana 'Peleov priručnik', opsežniji, bogatiji, slojevitiji, intrigantniji. U esejističko-autofikcijskim poglavljima poznavatelji Jurakova opusa možda ne dobivaju ništa novo, međutim fikcijska poglavlja pravi su užitak za čitanje jer Jurak podrobnim minucioznim stilom gradi izuzetnu atmosferu.