Kada pišem tko je bio onda mislim prvenstveno na „povijesnoga“ Gotamu Buddha. Za mene je, kao zapadnjakinju, prirodno koristiti prošlo vrijeme ali za budiste je Buddha na neki način i dalje prisutan kroz svoje relikvije, mjesta hodočašća i, najvažnije, kroz nauk koji je ostavio svijetu u naslijeđe.

Lokotar zna pisati, i to u dijelovima knjige prezentira na upečatljiv način kojem ne manjka emocionalnog naboja ili, pak, elemenata crnog humora. Sadržajno, pak, komponiranje – a ono uključuje raspon od lamentacija o literaturi do sportskog klađenja i gledanja nogometa u lokalnoj birtiji – niti u jednom trenutku ne ostavlja utisak disbalansa.

Paveškoviću, kada je estetički sud posrijedi, ne manjka hrabrosti. Što je, pored ostalih aduta, možda i ponajbolje obilježje knjige 'Književnost i povijest': danas, kada u kritici prevladava konsenzus, svako preispitivanje autoriteta/kanona – ma kako se ono glupo činilo – poticaj je koji, baš kao i rečena kompilacija, zaslužuje pozornost.

'Pisma Mileni' pravi su polog jedne veličanstvene ljudske, pa i ljubavne drame, sa svime što se tu proživljava, odnosno sa mnogo dramskih sekvenci i modulacija u tonalitetima i raspoloženjima. Drama je to posve lišena lažnoga pathosa i suvišnoga fraziranja, i upravo je dubina i istinitost njenih ljudskih trenutaka ono što čitatelja ne ostavlja ravnodušnim već ga stavlja, kao zaleđenog (ali i probodena...

Nataša Govedić ne lamentira o tome kako se mladi teško daju podučiti, a škole su rigidni sustavi u kojima kreativnost nije na cijeni. Ona iz bogate prakse rada s mladima traži načine na koji možemo s njima stupiti u dijalog. Nastoji osnažiti edukatorice i edukatore za rad s različitim tipovima čitatelja i stilovima čitanja – jer pogubno je pretvarati se da smo jedan, jedna, jedno.