Autorica je međutim napisala roman neopterećen transgeneracijskom krivnjom, upravo kao vrsna poznavateljica indijske kulture kadra čitaocima ponuditi 'pogled iznutra'. Taj pogled lišen je orgazmičke, vudstokovske fascinacije rečenim mirotvorcem i brojnim swamijima koji su na Zapadu znali materijalno oplemeniti svoju samoutvrđenost.

Netko će se zasigurno s ispovjednim tonom pripovjedačice suživjeti, nekom će taj ton možda biti iritantan, no njegovu sposobnost da kod čitaoca izazove emocionalnu reakciju nipošto ne treba podcijeniti. Baš kao što to učiniti mogu brojne reference na dekadu koja je, s izuzetkom južnoslavenskog prostora, bila sretan trenutak za djevojke i mladiće zapadnog civilizacijskog kruga.

U centraliziranoj državi koja se, k tome, ne može pohvaliti bog zna kakvim kulturnim politikama, nikom, pa tako ni zagrebačkim izdavačima, nije lako. Ne treba stoga isticati kakav je izazov pokrenuti izdavačku kuću izvan Zagreba, ali i izvan kojeg od regionalnih središta, a koja će pored toga biti fokusirana na književnost – kako na domaću, tako i na stranu; kako na klasike, tako i na recentnu produkciju.

Suzmanova knjiga prava je riznica ideja i pored navedenih u ovom osvrtu čitatelj može pronaći i samostalnim istraživanjem dodatno produbiti i mnoge druge koje Suzman vrlo maštovito, a ponekad i anegdotalno predstavlja u svom ambicioznom projektu. Projekt je to koji se može odvijati samo unutar polja istinski holističke antropologije koja širinom svojeg zahvata može izbjeći kratkovidnost 'specijaliziranih'...

Nasilje je – kodirano u čovjekovu genomu – trajno koliko i ljudski rod. U svojem romanu 'Nebo pod Berlinom' Jaroslav Rudiš ne propušta upozoriti na rezignaciju kao neminovnost koju nijedna generacija nije uspjela (ili ne može) izbjeći – pa tako ni šezdesetosmaši zaljubljeni u ideal ravnoteže koja isključuje sukob i uspostavlja trajni te sveopći mir.