Danas se, kazati će Llosa, pišu i tiskaju mnoge knjige, možda više nego ikada, ali nitko više ne vjeruje da one služe bilo čemu izuzev kraćenju vremena. Da, zaključiti će on, „književnost je postala light, a to je pojam koji je pogrešno prevoditi kao laka, jer zapravo znači neodgovorna, često i idiotska“.

Tržišno poticana recepcijska infantilnost, dakako u vidu lajkova na društvenim mrežama, u prvi plan nerijetko gura kvalitetom skromnije naslovi, nerijetko nauštrb onih boljih, ali i manje reklamiranih. Premda nisam siguran da Kolarove knjige mogu potaknuti promjenu takvoga stanja, one čitaoce koji teorijski osviještenu poziciju pretpostavljaju reklamnoj travestiji društvenih mreža vrijedi upozoriti na...

Ideja o komunikaciji bez posrednika forte je suvremenog doba. Danas, kada na različite načine društva izbjegavaju posredništvo, više no ikad se naglašava prijetvorna ambivalentnost uloge fiksera koja se najbolje ogleda u izreci koju navodi autorica: traduttore, tradittore (prevoditelj, izdajica).

Knjiga je na pripovjednom planu barem, sasvim jednostavna. Prati Marka (manje ili više) od njegovih prvih dana do njegovog posljednjeg, od djetinjstva i učenja o biljkama te bakinih priča o svecima ili prepričavanja narodnih priča, daleko od šume i zelenila, na krajnju suprotnost, sve do bodljikavih žica, baraka i stupa srama koncentracijskog logora.

Ako je knjižnica njezinih roditelja predstavljala početak pismenosti Irene Vallejo, onda knjižnica u Aleksandriji na lenti vremena stoji kao začetak opismenjavanja čovječanstva. Do njezina su utemeljenja knjižnice bile usko specijalizirane, namijenjene tek uskom krugu učenih ljudi, nikad otvorene za javnost pa se po prvi put stvara mjesto potpune otvorenosti prema različitosti.