Roman 'Mi, preživjeli' malezijskog pisca Tasha Awa dojmljivo je ostvarenje. Naracija plijeni izvedbenom uvjerljivošću: nadasve suptilnim kombiniranjem kolokvijalnih (često nenaznačenih) dijaloga, te gdjekad hiperrealističkih, mada sažetih opisa. Stilske oscilacije nisu uočljive, a strategije koje prepoznajemo odgovaraju nekim od nadaleko poznatih prosedea iz književne povijesti.

Jan Terlouw proveo je svoj život ne samo kao pisac, nego i kao fizičar s nekoliko počasnih doktorata te aktivni političar u službi demokracije. Navodno je Kralja Katorije osmislio pričajući svojoj djeci priče za koje je vjerovao da ohrabruju zajedničku socijalnu fantaziju, odnosno grade samosvijest koja je potrebna da bismo bili aktivni sudionici političkog svijeta, a ne samo njegovi promatrači.

Emerson je jedinstven jer zna misliti široko i kompleksno, a misao iznijeti gotovo lapidarno. Egzaltiranost odabranog tonaliteta kojim su eseji pisani razumijevamo ovdje kao stil čija suština, kao suština svakoga stila, leži u tajnoj unutarnjoj etici - a ovdje se stječe dojam kako Emerson o odabranim velikim ljudima ne piše zato što ih svojim pisanjem želi učiniti još većima, već zato jer je vođen...

Pitanje je jesmo li sposobni zamisliti išta drugačije od kapitalizma i na koji način? Vrbančić će reći da budućnost, čak i ako je zamišljamo isključivo kao distopiju, treba fiksirati, a onda i uroniti u svu složenost njene traumatične katastrofičnosti. To je neka vrst sprovođenja psihoanalize kolektivne svijesti koja tendira prema propasti. Pritom se vraća Jamesonu koji a priori odbija sve...

U svojoj osnovi, Musilov esej podučava onome čemu su podučavali stari Grci, ili, još drevnije, istočnjački mudraci (koje i profesor, književnik, kazališni režiser, urednik Matko Sršen spominje u svom izvanrednom predgovoru u ovoj maloj knjizi) – a to je mjera, vladanje sobom prije svega, kao prvi preduvjet da se gluposti zatvaraju vrata.