Kad se pomirite s time da vaše pisanje neće uvijek biti 'na cijeni', postat ćete pravi novinar, objektivan, istinoljubiv, znatiželjan do kraja. Sve dok pišete što interesnoj grupi ili pojedincu odgovara, tapšu vas po ramenu, a kad uprete prstom u loše stvari, bit ćete piskaralo i smeće. Takvi trenuci lakše se podnose ako postoji podrška starijih kolega, urednika i mentora.

Studentima bibliotekarstva bih rekla: učite što prije o dodatnim vještinama, posebno digitalnima! Učite o javnom nastupu, čitajte puno, vježbajte strani jezik, pronađite ono nešto u sebi što će vas istaknuti u odnosu na sve druge koji će imati istu diplomu kao vi, jer ta dodatna vještina je najvažnija kod budućeg zapošljavanja u vremenu u kojemu se opis posla knjižničara radikalno mijenja.

Svijet nije više mjesto kakvo je bilo u 80-ima o kojima si me pitao na početku razgovora, u kojem smo proveli formativne godine. Pa ako je zaista samo novac važan, ako je važniji od ljudskih života, onda je sve što smo mislili i u što smo vjerovali bilo pogrešno.U takvom svijetu uopće nije čudno da je umjetnost postala nevažna. Ili ipak nije?

Tradicionalna društva usmjerenija su prema prošlosti, u nekim trenucima povijesti društva su okrenuta budućnosti, a mi smo se čvrsto pripili uz sadašnjost. Izgubili smo ne samo osjećaj za povijest, za ono što nam dolazi iz drevnih vremena, nego i pogled na budućnost, na budućnost koju bismo tek trebali stvoriti, budućnost u kojoj bismo postali slobodniji...

Nikad se ne držim strogo sinopsisa, iako gostima pošaljem unaprijed pitanja. Ne vidim prostora za više rizika od intervjua, koji je javni govor, i koji mora – uz svu ozbiljnost i pripremljenost – biti ležeran i opušten, i ono što najviše cijenim, spontan, koliko je to moguće. A opet s maksimalnim poštovanjem i sugovornika, ali i svih zamišljenih slušatelja i njihovih očekivanja.