Književnost i umjetnost privlačne su nam i zbog toga što imaju potencijal djelovati na nas na nepredvidljive načine i izazvati snažne reakcije koje ne možemo odmah objasniti. Čini mi se da je ljepota našeg posla u toj neizvjesnosti, zbunjenosti, očaranosti, nekad i uništenosti tekstom. Cilj je da probamo shvatiti kako se i zašto to događa, pomoću kojih tekstualnih mehanizama, ali ne mislim da moramo,...

Iako nam je možda teško povjerovati, hrvatsko školsko knjižničarstvo je, uz sve svoje nedostatke, jedno od zakonski najuređenijih, ima najobrazovanije školske knjižničare i ima knjižnicu u svakoj školi što je nedostižan ideal za većinu zemalja – na primjer, u Republici Irskoj svega 6 škola ima školsku knjižnicu, sve su srednje škole i u privatnom vlasništvu.

Mladim čitateljima ne možeš podvaliti muda pod bubrege ili rog umjesto svijeće (kao ni svijeću umjesto roga naravno), oni ne pristaju na muljanje, oni će na književnom susretu glasno i jasno reći ovo mi ne valja, za razliku od odraslih čitatelja koji će se na književnom susretu s piscem četrdeset pet minuta smješkati, a u sebi mu željeti da se zapali stolica pod njegovim dupetom.

Pisanje je magičan proces u kojem, ako je riječ o dobroj literaturi, pisac mora pustiti svoj lik da živi svoj život te, poput kroničara, zapisivati ono što se pred njim (ne znam gdje je to 'pred njim' - u njegovoj glavi, srcu, gdje li već!) događa. Literatura i jest i nije odraz. Meni se čini da su literatura i stvarnost dva ogledala koja stoje jedno preko puta drugog. A mi pisci i čitatelji stojimo...

Moj DNA me odredio da pišem ovako. Jer, po meni najbitnija je cjelina svijeta koju polažeš na papir, pred čitatelja. Ako taj svijet ima svoju atmosferu, svoje boje i mirise, svoje svjetlo i svoje napukline, onda je taj svijet vjerojatan i uvjerljiv. I sugestivan. I on će sam rastvoriti probleme, pitanja, moguće odgovore, on, a ne onaj tko ga je stvorio, ispisao.