Nije li činjenica što je knjiga bila zabranjena u Argentini, Čileu i Urugvaju, a da je sam autor bio zatočen, a zatim izgnan dovoljan pokazatelj koliko je knjiga bila moćna? Vojni režimi u prethodno nabrojanim zemljama osjećali su se prozvanima zbog kukavičluka i poltronstva prema Zapadu i mislili su da nemaju drugog izbora doli autora otjerati, a tekst zabraniti.

Došli smo do kraja iluzija, sve ono što smo uzimali zdravo za gotovo sada pokazuje svoj iskrivljeni sjaj. Negdje putem izgubili smo ono opće, drugim riječima povjerenje u apsolut. Partikularizacija iskustva uzrokuje krizu društvenosti i dijaloga, nekako to sve više izgleda kao da se krećemo osobnim mračnim tunelima iz kojih kroz malene prozore gledamo vanjski svijet, nešto kao u romanu 'Tunel' Ernesta...

Goloća kao vrst književne opredijeljenosti, odbijanje da se čitatelja zavodi književnim slikama, visprenošću, znanjem, također je jedna vrst stilske opredijeljenosti koja vodi sučeljenju s onime od čega nema uzmaka, gdje je čovjek sam, sa svojom trenutnom istinom, i sa svojim vječitim traganjem za cjelovitom, cjelokupnom istinom o sebi i svome životu.

Govorimo o djelu koje nadrasta okvire svoga vremena, jer je čitatelj jednako tako zahvalan i za ratno svjedočanstvo, koje doprinosi općem znanju i informacijama koje se u široj svijesti posjeduju o vremenu kada je Italija bila pod Mussolinijem, a svjedočanstvo Natalije Ginzburg daje doprinos općim i širim snagama otpora zlu, nesalomljivosti ljudskoga duha i u onim trenutcima kada ga to najskupocjenije košta.

Ključnim poglavljem ove knjige, najaktualnijim doprinosom živoj književnoj sceni držim ono o cirkulaciji književnih tekstova, o nagradama i prijevodima. Osobito je instruktivan prikaz reduciranja i marginalizacije 'književne kritike u najvećem broju medija, kao i njezin potpuni nestanak u najkomercijalnijim medijskim oblicima' što je apostrofirala egzemplarnim dijelom 'opće prakse potiskivanja kritičkog...