Usporedimo li 'postulate' iznesene u završnom, desetak godina starom 'Prijedlogu za ukinuće hrvatske književnosti', lako ćemo primijetiti da je praksa na koju je Pavličić tada ironijom upozorio znatno uznapredovala. Do te mjere da broj lajkova ili objava na čijoj Facebook stranici pojedini autorice i autori u svojim biografijama ističu kao referencu. Da ne govorimo o tragikomičnom udjelu 'višestruko...

'Smatrao sam da povijesni akteri koje sam pratio zaslužuju biti 'junaci' svoje priče i svojeg doba, a ne kasnije povijesti ili života koje u svojoj mladosti možda nisu ni željeli ni priželjkivali. Ako mora postojati neka lekcija da bi priča bila vrijedna čitanja, onda neka to bude upravo ona o odbacivanju predodređenih povijesnih linearnosti, unaprijed zacrtanih teleologija i tiranije izvjesnosti.' (N. T.)

Jedan od razloga globalne popularnosti ove knjige vezan baš za vrlo precizan opis roditelja koji manipulira 'darom slobode' svog djeteta: tobože samo navija za mališanov uspjeh, pretvara se kako mu nastoji pružiti maksimum životnih mogućnosti, ali zapravo nikada ne prestaje emocionalno programirati svoje dijete, kradući mu elementarnu autonomiju.

Nulte su godine za pjesništvo u hrvatskoj književnosti značile poetičku ravnopravnost o kojoj, kada su afirmacije posrijedi, dekadu poslije teško da je moguće govoriti. Za akademsku potvrdu ili osporavanje spomenute sumnje, međutim, morat će proći ponešto godina, usprkos recepcijskoj dinamici koja je, ulaskom u digitalno doba, znatno promijenjena, što u krajnjoj liniji, više nego ranije, podrazumijeva...

Listajući dječje knjige i slikovnice Zvonimira Baloga, Vesne Parun, Arsena Dedića, Gustava Krkleca, Ivane Brlić Mažuranić i Ratka Zvrka razmišljala sam zašto bi to djeci danas uopće bilo zanimljivo – i ima li smisla preporučivati naslove od kojih se neki više uopće ne mogu nabaviti? Pa sam zaključila da itekako ima – kako bismo ih barem nakratko izvukli na svjetlo dana i duže pamtili.