Nema ovdje vjerojatno ničega što već u nekoj formi nismo čitali drugdje, ali složit ćemo se da i nije najvažnije da se iznese nikad čuvena priča, nego da literarni svijet koji je Fatma Aydemir izgradila na vlastitim iskustvima, ali i kako kaže, na istraživanjima koje je provela unutar useljeničke zajednice, pulsira i živi; da se možemo povezati s likovima, da nas ništa ne izbacuje i da smo svih...

Usporedimo li 'postulate' iznesene u završnom, desetak godina starom 'Prijedlogu za ukinuće hrvatske književnosti', lako ćemo primijetiti da je praksa na koju je Pavličić tada ironijom upozorio znatno uznapredovala. Do te mjere da broj lajkova ili objava na čijoj Facebook stranici pojedini autorice i autori u svojim biografijama ističu kao referencu. Da ne govorimo o tragikomičnom udjelu 'višestruko...

'Smatrao sam da povijesni akteri koje sam pratio zaslužuju biti 'junaci' svoje priče i svojeg doba, a ne kasnije povijesti ili života koje u svojoj mladosti možda nisu ni željeli ni priželjkivali. Ako mora postojati neka lekcija da bi priča bila vrijedna čitanja, onda neka to bude upravo ona o odbacivanju predodređenih povijesnih linearnosti, unaprijed zacrtanih teleologija i tiranije izvjesnosti.' (N. T.)

Nema spora da je ovo knjiga o vrlo važnoj temi, moći jezika i predstavljanja u politici i svakako će znatiželjnike, ako uspiju uhvatiti autoričinu nit (knjiga je sastavljena od raznovremenih tekstova i radova), potaknuti na veću suzdržanost i refleksiju o jeziku u političkoj komunikaciji. Jezik je onaj koji zavodi, koji stvara i koji svoju pravu moć krije u finim nijansama i detaljima, sitnicama koje život...

Ako čitanje ove knjige dnevničkih zapisa Virginije Woolf može nečemu poučiti, onda je to prije svega misao koju knjiga spontano nameće, a koja čitatelju sugerira kako pisac, odnosno piščevo djelo nije ovdje kako bi bilo uklopljeno – ili još gore, ukalupljeno, već je tu kako bi njegovalo (svakako, i uvećavalo), njegovu 'pomaknutu individualnost', koja, kakva god da jest, u zbilji jest jedna vrst...