Ne trebam to ovdje govoriti, vi ste doživjeli rat, on je dio vašeg jezika i identiteta. Znate da, gdje se rat dogodi, iz linije nestaje cijela jedna generacija slomljenih ljudi. Ti se ljudi ubijaju alkoholom, drogom, razbolijevaju se. I zato me užasava kad čujem da klinci sa Zapada glorificiraju rat. Stari moj, nema tu ničeg dobrog!

Mislim da nema kalkuliranja u umjetnosti, napose u književnosti. Čitavoga života držim olovku, čitavoga života čitam, i ne mogu zamisliti da živim van usvojenih normi i to baš književnih. Oni koji su mene učili, bili su veliki baš zbog manjka kalkuliranja. Uzore sam nalazio u Pasoliniju, u Beckettu, B. Schulzu, u Benjaminu, Borgesu, Kišu, Mandeljštamu, Cvetajevoj...

Nismo imali iskustvo samostalnog poduzetništva tako da otpočetka funkcioniramo kao bicikl tandem, oboje moramo vrtjeti, ali da, on je glavni urednik, a ja sam direktorica, to je ta podjela. Ja nikad za sebe ne kažem da sam izdavačica, mislim, Seid je izdavač i mi zajedno smo izdavači, ali što se mene tiče, ja vodim firmu koja se bavi izdavanjem knjiga.

Uživam u raspolaganju svojim vremenom na način koji meni odgovara, u tome da radim posao koji volim, u rezultatima poslovanja. Kada pak nešto zapne, ozbiljno 'porazgovaram sa šefom'. Šalu na stranu, biti sam svoj šef istodobno je užitak i susret s neizvjesnošću, novi adrenalin, nešto poput rollercoastera.

Danas kad se spominje riječ 'čovjek' većinom je to u nekom moralnom ili civilizacijskom kontekstu. No, u ono doba, o čovjeku se mislilo kao o nečemu što nije životinja: mi imamo logos, životinje ga nemaju, mi imamo jezik, one ga nemaju. To su početne koordinate odnosa koji smo mi kasnije naslijedili, što ide ruku pod ruku sa strateškom željom čovjeka da dominira prirodom, životinjama, da izvlači...