Žrtveni jarac nikad nema ništa s onim što mu se projicira. On samo mora poslužiti kao skladište tuđe mržnje. Kad se mnogi slože oko žrtvenog jarca, to postaje apsolutno užasno i destruktivno. Znamo to iz povijesti, iz prošlosti i danas. Čovjek se ujedinjuje u mržnji. Mnogi misle da se ujedinjujemo u strahu. Nije istina, ujedinjuje nas zajednička mržnja.

Svemu što sam saznala prije škole naučile su me majka, tetka i baka, a u osnovnoj su me školi poučavale isključivo žene. A opet, kad god bih otišla u knjižnicu sa željom da posudim zbirku poezije shvatila bih da su većinu knjiga napisali muškarci. Nije mi to bilo jasno. U toj mi dobi nitko nije govorio o feminizmu, ali osjećala sam da nešto nije u redu...

More je predstavljalo mogućnost putovanja, obilaska svijeta. I tek kad sam počela raditi na knjizi, shvatila sam koliko je ta dualnost zanimljiva jer i neki od radnika s platformi onamo su odlazili loveći snove o slobodi. Zanimljivo je to, u prošlosti se na more gledalo kao na prijetnju, prostor izolacije, a danas ga vidimo kao prostor slobode...

Pisana riječ je sama po sebi najpreciznija. U fotografiji uvijek postoji neizostavna manipulacija, po inerciji, a to je kadar i trenutak. Ne znaš što je izvan kadra i što je bilo prije i poslije toga, trenutka kad je to snimljeno. To je narav fotografije. Ta manipulacija je opasna jer ona je isječak stvarnosti. Stoga je ona uvijek problematična.

Moja sasvim neobična situacija je u tome što nakon što napišem knjigu nemam o njoj nikakav vrijednosni stav. Ne znam je li odlična, ili je naprosto smeće. Da bih došao do te tajanstvene odgonetke uopće ne konzultiram kritičare, nego nekoliko svojih intimnih prijatelja i prijateljica, koji znaju otkriti gdje su vrijednosti, a gdje vrebaju skrivene mane.