Kao država gajimo nabujale komplekse kako je vani sve bolje i često djelujemo kao prikolica koja dodatno popularizira strana djela. Ne znamo cijeniti svoje a osobito sustavno cijeniti i pratiti. Čini mi se da je još uvijek aktualan podatak da smo jedina europska zemlja koja u školskoj lektiri ima najmanje zastupljene domaće literature...

Univerzalnost istine treba tražiti kroz spoznaju da mi sami možemo tome doprinijeti, a ne da uteg istine stalno prebacujemo na drugoga. Pitanje je kako izaći na kraj s time. Osobne istine nisu nužno nekompatibilne s općim istinama ukoliko ste dosljedni, ukoliko ih etički branite unutar sebe, argumentirate ih dobro spram drugih, a ne tjerate druge da prihvate neku od vaših opsesija koje se mogu pretvoriti u...

Bitno je sačuvati potrebu za tekstom kao oblikom igre i vjeru u to što radimo, a koja uvijek ide uz neku sumnju. To zvuči dosta mučenički, a i je. Izgubiti sate, dane, godine za nekom tastaturom dok život ide dalje. Biti jako u tome, a s druge strane imati jedan dio ličnosti koji je izrazito sumnjičav prema onom što radiš, koji bi najradije sve spalio.

Dobar kritičar je, uvjerena sam, i dobar pisac; njegovi tekstovi moraju iskazivati prepoznatljiv stil, pismenost i mogućnost da rezultat kritičke analize nečije knjige uklopi u tekst koji funkcionira i sam za sebe, izvan predloška o kojem piše. Kao i kod svakog drugog pisanja, spoj je to talenta koji se ne može naučiti i znanja stečenog obrazovanjem...

Svemu što sam saznala prije škole naučile su me majka, tetka i baka, a u osnovnoj su me školi poučavale isključivo žene. A opet, kad god bih otišla u knjižnicu sa željom da posudim zbirku poezije shvatila bih da su većinu knjiga napisali muškarci. Nije mi to bilo jasno. U toj mi dobi nitko nije govorio o feminizmu, ali osjećala sam da nešto nije u redu...