Univerzalnost istine treba tražiti kroz spoznaju da mi sami možemo tome doprinijeti, a ne da uteg istine stalno prebacujemo na drugoga. Pitanje je kako izaći na kraj s time. Osobne istine nisu nužno nekompatibilne s općim istinama ukoliko ste dosljedni, ukoliko ih etički branite unutar sebe, argumentirate ih dobro spram drugih, a ne tjerate druge da prihvate neku od vaših opsesija koje se mogu pretvoriti u...

Bitno je sačuvati potrebu za tekstom kao oblikom igre i vjeru u to što radimo, a koja uvijek ide uz neku sumnju. To zvuči dosta mučenički, a i je. Izgubiti sate, dane, godine za nekom tastaturom dok život ide dalje. Biti jako u tome, a s druge strane imati jedan dio ličnosti koji je izrazito sumnjičav prema onom što radiš, koji bi najradije sve spalio.

Uživam u raspolaganju svojim vremenom na način koji meni odgovara, u tome da radim posao koji volim, u rezultatima poslovanja. Kada pak nešto zapne, ozbiljno 'porazgovaram sa šefom'. Šalu na stranu, biti sam svoj šef istodobno je užitak i susret s neizvjesnošću, novi adrenalin, nešto poput rollercoastera.

Žrtveni jarac nikad nema ništa s onim što mu se projicira. On samo mora poslužiti kao skladište tuđe mržnje. Kad se mnogi slože oko žrtvenog jarca, to postaje apsolutno užasno i destruktivno. Znamo to iz povijesti, iz prošlosti i danas. Čovjek se ujedinjuje u mržnji. Mnogi misle da se ujedinjujemo u strahu. Nije istina, ujedinjuje nas zajednička mržnja.

More je predstavljalo mogućnost putovanja, obilaska svijeta. I tek kad sam počela raditi na knjizi, shvatila sam koliko je ta dualnost zanimljiva jer i neki od radnika s platformi onamo su odlazili loveći snove o slobodi. Zanimljivo je to, u prošlosti se na more gledalo kao na prijetnju, prostor izolacije, a danas ga vidimo kao prostor slobode...