Ljudska povijest puna je okrutnosti, pohlepe i destrukcije, ali isto tako individualnih činova nesebične žrtve za druge. Ako se potrudimo u odgoju potencirati upravo te priče, možda uspijemo napraviti pozitivan pomak u smislu da klinci manje reagiraju na svijet kao na mjesto kojega se treba bojati, a više kao na mjesto koje treba voljeti.

Ono čemu nije mjesto u svijetu uopće, tome nije mjesto ni u knjigama za djecu: veličanje zločina, nasilja, pretvaranje kriminalaca u junake i slične stvari ne bi trebale biti u slikovnicama. Takve se teme mogu prihvatiti u književnosti za odrasle, ali mislim da su to teme koje na dječju psihu mogu krivo djelovati.

Mene nose zabavne priče, važno mi je da nisu dosadne, patetične, da nisu po temi stereotipne, dakle, shvaćam da mora biti slikovnica o pranju zuba i ruku, ali nije dobro da su previše opterećene porukom. Važno je da slikovnice nisu rađene kalkulantski, s izričitom namjerom da budu dobre i odgojne za djecu, to mene jako smeta, baš je pozerski.

Ako se naučimo stalno i radikalno mijenjati, obzirom da se sve oko nas stalno i radikalno mijenja, moći ćemo se nositi s katastrofama i čudima. U kazalištu najneposrednije radimo s tim osjećajem promjene, neprekidne, opresivne, nezaustavljive. Surfamo na elektronima koje spominješ. Padamo s nogu od fleksibilnosti. A književnost je apolonijska, transična, u njoj sanjamo i proričemo, izmišljamo anti-vrijeme.

Univerzalnost istine treba tražiti kroz spoznaju da mi sami možemo tome doprinijeti, a ne da uteg istine stalno prebacujemo na drugoga. Pitanje je kako izaći na kraj s time. Osobne istine nisu nužno nekompatibilne s općim istinama ukoliko ste dosljedni, ukoliko ih etički branite unutar sebe, argumentirate ih dobro spram drugih, a ne tjerate druge da prihvate neku od vaših opsesija koje se mogu pretvoriti u...