'Krv anđela' knjiga je koja podučava, upozorava i oplemenjuje – makar se dio čitalaca ne slagao s tezama u njoj iznesenim – uz opasku da niti u jednom trenutku sa sigurnošću ne prepoznajemo eksplicitni autoričin stav o razmotrenim fenomenima. Premda poziciju Johanne Sinisalo apropos ekoloških i transcendentalnih pitanja s pristojnom pouzdanošću možemo pretpostaviti.

Ovdje je riječ o kvalitetnoj, no na recepcijski neuspjeh osuđenoj zbirci: pisana na tipkovnici na kojoj su ispisane stotine stranica književnoteorijskog teksta, ona je ujedno i repozitorij iskustava, posveta marginaliziranoj poetici, a nadasve podsjetnik da se, usprkos stilski teško razlučivim 'hitovima' – u ovdašnjem recentnom pjesničkom stvaralaštvu piše različito.

Mannovo je djelo utoliko interesantnije jer pokazuje dvostrukost, upitnost morala, žalobnu uskogrudnost motiva i kod takozvanih 'intelektualaca i umjetnika', mislećeg sloja društva, koji nerijetko, u složenosti društvenih slika, figuriraju kao javni pojam za kritičnost i neovisnost pogleda, predstavljajući slavljene i časne uzdanice koje njihova nepotkupljivost čini nositeljima visokih uzusa.

Vrlo misaona, ali i vrlo egzaktna proza, koja naglašenom racionalnosti izraza ima nakanu – a pokazuje se da u tome i uspijeva – dekonstruirati, razobličiti i pokazati stražnje strane mnogobrojnih mehanizama koji prožimaju ljudske psihologije i odnose, naročito one unutar obitelji, a potom i dalje, profesionalne, interesne ... i k tome slično.

Koncepcija i konceptualnost knjige, k tome i povremeno učinkovit transfer kolokvijalnog jezika (osobito vulgarizama) u mozaički medij autoričine poetički pluralističke poezije, razlozi su za čitalačko neposustajanje. Navedenom je svakako dodati angažirani aspekt zabilježen u rasponu od suptilnog cinizma do 'grafitske' jasnoće, koji pretežno ne narušava estetički integritet zbirke, čak ni kada se čini...