U hijerahijskim će se društvima otpor prema elitama uzgajati jer se za nejednakost, tugu, kronične bolesti i dezintegraciju društva mora pronaći krivac. Uvijek je lakše okrenuti se Drugome, nego izbliza pogledati, doista pogledati kako je kasni kapitalizam stvorio rascjepkanu, depresivnu, ljutu i premorenu javnost, hipnotiziranu blještavim simbolima neodrživog sustava.

To je pak zato što priča mora biti iznad svega. Priča je ta koja je bitna. Ona uspijeva ili ne uspijeva prenijeti poruku, ostvariti svoj cilj, svoj san. Kako bi to jedan filozof koji je radio kao bagerist u znanstvenoj stanici na Južnom polu, rekao – „kroz naše snove, možda, svemir postaje svjestan sebe i svoje veličanstvenosti.“

Etika je sama po sebi prilično neumoljiva stvar i nema osobite obzire ni na naš individualni osjećaj sigurnosti ni na našu potrebu za slobodom. Naše neetične odluke mogu se tumačiti psihologijom, opravdati ideologijom, religijom, ili jednostavno nevoljom kad smo prinuđeni birati samo između dva zla; no odluka će i tada ostati neetičnom. Možda je to jedan od najtragičnijih aspekata ljudskog postojanja.

Kad smo sretni, ne tražimo objašnjenje za ovaj osjećaj. Kad imamo bol u duši, kada patimo, želimo razumjeti patnju i iskusiti je s nekim. Postoje stvari na svijetu koje se ne može definirati. Kao što su tugovanje, ljubav, patnja, itd. Oni se mogu samo opisati. Ali u tom opisu čitatelj i pisac susreću se kad osjećaju isto. Književnost nam pomaže da ne budemo sami u boli, u tuzi.

Sam čovjek je nepredvidljiv, neukrotiv, pun kontradikcija i slabosti, iz tog konflikta se rodi čudo, ne jazz nego Billie Holiday, Coltrane i Thelonious Monk, onda se to kasnije nazove blues, jazz ili apstraktni ekspresionizam. Apsoluti, kategorije i ladice postoje u teoriji i filozofiji, u svakodnevnici pojedinac uzme kramp i krampa.