Nitko nema dužnost dati oprost, nitko ne mora oprostiti. To je vrlo osoban, subjektivan i pojedinačan dar. Ako ga žrtva ne može ili ne želi dati neće biti oprosta. Možemo se pretvarati, možemo govoriti o 'snazi riječi oprosti', i sama žrtva može reći da oprašta, može to učiniti sa smiješkom, ali sve su to trivijalne gluposti kad je stvarni život u pitanju.

U Hrvatskoj postoji, nazovimo to uvjetno 'anarhistička scena', to jest postoje autori koji mogu i trebaju pisati o raznim anarhističkim temama jer su velik dio svojeg bavljenja znanošću povezali s pojmom anarhizma kao društvene doktrine, uklopili ga u svoj znanstveni curiculum i rad. I to je scena koju ja želim potaknuti, promovirati.

Nema recepata ni pravila, i to je ono što čini poeziju moćnom. Kad bi bilo recepata i pravila, poezija bi sve vrijeme zvučala isto i prazno, odnosno bila bi, možda, čak i popularna. Potpuno se priklanjam Eichovoj tvrdnji koji kaže da je poezija suvišna i nekorisna i nedjelatna, što je upravo ono što je legitimira u utilitarističkom svijetu.

Učili su me da je prošlost na Zapadu, a mi smo budućnost jer imamo neke nove ideje. Te su ideje bile nove i tada i sada i doći će trenutak kad ćemo ih opet trebati. Bilo je pogrešno tako brzo odustati od njih i ne razgovarati o njima kad su već ostvarene u Istočnoj Njemačkoj. Pritom mislim na bolja prava za žene, lakši pristup socijalnoj skrbi, veći broj dječjih vrtića. Mnoge su stvari mogle biti...

Antikvarijat razumijem i kao mjesto odgoja. Naime, nije rijedak slučaj da netko naprosto uđe u antikvarijat, bez posebnoga povoda i bez ciljane knjige ili knjiga koje će kupiti. I izađe s knjigom koju nije namjeravao uzeti, koju ste mu vi predložili, postavljajući se tako i u funkciju onoga koji odgaja.