Svi su se povukli, a meni je preostalo vrlo malo vremena, prema tome neka bude naslov cijelog ovog razgovora: Nemam više vremena! Pa onda žurim izreći ono što nisam stigao do sada, a to je da je hrvatska književnost bila i ostala beznadno provincijska, provincijalna, jadna. Ja sam onaj koji u njoj traži novoga Ujevića, Marinkovića, Krležu, Desnicu. I ne mogu ga naći! Ne mogu ih više naći. Doći će...

Ne želim reći kako me uopće ne zanimaju aktualnosti ... Naravno da me zanimaju, ali u skučenom prostoru riječi tražim onu slobodu koju nužno ne obvezuje dug prema trenutnom vremenu nego dug prema ljudskom vremenu uopće, nekom pokušaju samorazumijevanja, samotumačenja. Kako bilo, ne idem niz dlaku poetičkih očekivanja, bar to.

Jedan od simpatičnijih bendova s ovih prostora u mojoj mladosti bili su Indexi, za koje je tekstove pisala moja gimnazijska profesorica hrvatskoga, Maja Perfiljeva. Stih u pjesmi 'Plima' glasio je Sanjam da se opet ljubimo u klasju. Shvatio sam da mi je ime mog djeteta iz tada daleke budućnosti bilo već mnogo puta prije u ustima oblikovano, izrečeno, otpjevano tom jednom lijepom melodijom, punom čežnje i...

Žene su već kao djevojčice učile čekati, na savršena muškarca, na udaju. Učili su ih važnosti ljubavi, ali bi kasnije shvatile da ništa od toga nije bilo stvarno jer u mnogim odnosima ljubavi nije bilo. Bilo je strašno. Pa ipak su ih učili da ljubav za žene znači bezuvjetnu podršku muškarcu. Ako bi je muž tukao, žena ga je morala podupirati, ostati s njim.

Putovanja, čak i ona turistička, mijenjaju čovjeka, ali ne uvijek nužno nabolje. Mogu reći za sebe da su me putovanja učinila otvorenijim, pomogla su mi shvatiti da ne postoje dobre i loše nacije ili vjere, da su podjele vjerske, nacionalne, rasne, seksualne na „naše“ i njihove“ najgora moguća stvar koja dijeli ljude i generira mržnju.