Poredak vrijednosti u kulturi doživio je tektonske promjene, uglavnom na štetu kanona. Posljedice već vidimo, a bit će još vidljivije u skoroj budućnosti. Da parafraziram Hermanna Brocha: mi smo još znali što su prave književne vrijednosti, ali doći će generacije koje neće ni znati što su izgubile.

Prepjevati pjesmu znači omogućiti tom lirski prerečenom stihovlju da u drugom jeziku suvislo i lijepo zvuči. Protivnik sam jedino toga da pošto-poto to mora biti pjesma koja zvuči kao da ju je napisao hrvatski pjesnik. Ne mora. Jer ako sam ja slijep i svijetom hodam slijep, zašto ne bi i moja prepjevana pjesma malo žmirkala, možda i malo šepala, sve dok ne dođe netko drugi i učini je još ljepšom.

Izolacija nije otpor. Izolacija je izbjegavanje otpora. Gotovo eskapizam. Ključno pitanje je to zašto je svijet takav da se moramo odupirati, buniti, otkud toliko nepravde, prije svega, kako smo stvarajući sustav uspjeli stvoriti korumpiranu zvijer koja poput nekog algoritma sama sebe hrani i živi neovisno o nama?

Kao i dobra muzika ili film, a pogotovo dobra knjiga postaje brzo bezvremenska, najbolji nam je primjer (barem je kod nas tako) 'Sedma republika'. Volim to ponavljati ali svatko koga zanima glazba ili pop kultura ovog podneblja mora pročitat ovo djelo Ante Perkovića. Na njoj se najbolji vidi koliko znači dobra riječ, jer na svakog tko ju pročita dođe najmanje još jedan novi čitatelj.

Trenutni politički pokreti još uvijek nisu uspjeli uobličiti paradigmu koja bi bila jednako moćna kao i propagandni stroj vladajućeg sustava. Također, sve nas je obuzeo strah, uključujući i mislioce koji bi trebali imati dovoljno smirenosti da pronađu izlaz iz ovog globalnog ludila. Isto tako, tu je i osjećaj (možda stvaran) žurnosti.