Od svoga prvoga romana pa do zadnjega, kroz sve svoje priče strasno ustrajem na gradnji napetosti, jeze i atmosfere nesigurnosti. Graditi i izgraditi atmosferu nesigurnosti, uljuljkivati čitatelja opisom sitnih pokreta svakog važnog lika sve do trenutka kada čitatelj postane svjestan da prisustvuje početku tragičnoga kraja, ne dopustiti mu da ostavi štivo, težak je literarni postupak.

Priče nas zapravo pripremaju na to da strahote postoje kao realna mogućnost – da su neki ljudi loši i da se svašta može dogoditi. Znamo da nas u stvarnom životu često čekaju 'vještice', samo što one nemaju metlu ili zeleni nos i nije ih lako prepoznati, a stvari koje mogu učiniti puno su gore od svega što piše u bajkama.

Književnost i umjetnost privlačne su nam i zbog toga što imaju potencijal djelovati na nas na nepredvidljive načine i izazvati snažne reakcije koje ne možemo odmah objasniti. Čini mi se da je ljepota našeg posla u toj neizvjesnosti, zbunjenosti, očaranosti, nekad i uništenosti tekstom. Cilj je da probamo shvatiti kako se i zašto to događa, pomoću kojih tekstualnih mehanizama, ali ne mislim da moramo,...

Uvijek me zanimala i tema smrti, ja sam se rano našla u situaciji da moram o njoj razmišljati, u tridesetoj godini. Ne mogu reći da sam to tada baš do kraja osvijestila, ali to je bilo ogromno iskustvo koje mi je promijenilo život. Puno godina kasnije oko sebe vidim da većina ljudi koji su cijeli život bili zdravi tek u jako kasnim godinama promišljaju smrt i umiranje.

Pisanje je magičan proces u kojem, ako je riječ o dobroj literaturi, pisac mora pustiti svoj lik da živi svoj život te, poput kroničara, zapisivati ono što se pred njim (ne znam gdje je to 'pred njim' - u njegovoj glavi, srcu, gdje li već!) događa. Literatura i jest i nije odraz. Meni se čini da su literatura i stvarnost dva ogledala koja stoje jedno preko puta drugog. A mi pisci i čitatelji stojimo...