Moja su mi putovanja približila nomadski duh, poučila me da čudo putovanja ostavlja rane, i da se na pisca gleda kao na kentaura – napola pokretni, napola sjedilački lik, onaj koji se u svijetu u kojem se sve kreće, negdje zaustavi kako bi pisao ili razgovarao o hodalačkim pothvatima, izletima i iskustvima. Moja su putovanja dnevnici ispisani stopalima.

Dječji vrtić Ciciban dio je lokalne zajednice, prati i doprinosi svim važnim događanjima u gradu Bjelovaru. Njegujući kurikulum otvorenosti i uvažavanja, humanističkog pristupa i kontinuiranog učenja želimo i dalje unapređivati svoju odgojno-obrazovnu praksu i biti mjesto zajedništva, igre i znanja jer sve što čovjek zaista treba - naučio je još u vrtiću.

Puno razmišljam o priči, tražim način kako je ispričati, kako kreirati likove, slažem dijaloge, znam u sebi posvađati dva lika pa ih pustiti da se ispušu i pomire, jako puno istražujem mjesta na koja smještam radnju, a to zna trajati, kako kad... Za 'Hotel Wartburg' trajalo je nekoliko tjedana, a za 'Visoke trave' sedam godina.

Ne želim nikoga uspoređivati. Svaki je umjetnik poseban na svoj način. I nije važno je li star ili mlad. Jer djelo je djelo. Netko napravi vrhunsko djelo mlad, a netko kao stariji. Važno je da ostavi trag. Ono što nisam volila u starom valu i novom valu su trendovi. Kad svi crtaju na isti način i vidiš nečji rad i zapravo ne znaš čiji je jer je sličan tolikim radovima ilustratora iz raznih djelova...

Ako crtam za sebe, onda je to neka vrsta terapije i prepuštanja procesu. Kad bi netko pratio moju moždanu aktivnost u tom trenu mislim da bi bila skoro pa mrtva, ne bi je uopće bilo, sve dok ne napravim nešto krivo ili jako dobro, onda se malo upalim i shvatim gdje sam i da je prošlo par sati, a između sam isključena i taj mi je proces ugodan.