Pisanje je za mene i kao nekakav ritual, neko posebno stanje, jer kad pišem ja više nisam ja, a pisaća mašina mi je također važna, kad se piše na njoj to je jedna drugačija percepcija – kompjutor zove na brzinu, mašina ne, misao se drugačije formira, kao da je kod pisanja mašinom svaka riječ puno bitnija, osim toga poseban je filing kada udarcem u tipku, na papiru ostane taj otisak – živo slovo,...

Podosta sam odmaknuo pišući novi roman – roman o starenju, o starcima koje vidim kao izdajice života, ljude u uspomenama, blokirane u prošlosti koja ionako nikada nije postojala, ljude koji svi postaju jedan te isti starac, likom i mišlju, i pitam se kako su to sebi mogli dopustiti. Proklinjem ih – kako ste to mogli sebi dopustiti?