Na kulturu gledam kao na nešto što je u suprotnosti sa znanjem 'kako?', znanstvenim znanjem, sposobnošću da interveniramo u svijet i oblikujemo okoliš. Kultura se odnosi na stalnu potragu za smislom, na postavljanje velikih pitanja koja traže odgovor 'zašto'. Zašto smo ovdje? Kako da se snađemo u svijetu?

Humor mi je jako važan, osobito kad pred sobom imaš djecu koja su možda sramežljiva, pred njima se napraviš malo bedast, kažeš neki pogrešan odgovor i daš im priliku da te isprave. Humor služi da se opuste, da se otvore, da započne komunikacija. To je ključno ako želimo s djecom razgovarati ravnopravno i slobodno.

Od svoga prvoga romana pa do zadnjega, kroz sve svoje priče strasno ustrajem na gradnji napetosti, jeze i atmosfere nesigurnosti. Graditi i izgraditi atmosferu nesigurnosti, uljuljkivati čitatelja opisom sitnih pokreta svakog važnog lika sve do trenutka kada čitatelj postane svjestan da prisustvuje početku tragičnoga kraja, ne dopustiti mu da ostavi štivo, težak je literarni postupak.

Mnogo autora za djecu progovara o temama s kojima se djeca i mladi susreću, a o kojima se malo ili rijetko govori u obitelji ili u javnosti. Djeca kroz literaturu mogu doživjeti iskustvo poistovjećivanja s likom koji je sličan njima, mogu osjetiti da nisu sami, vidjeti kako je lik prošao kroz određenu situaciju i doživjeti olakšanje ili katarzu u smislu nošenja s određenim problemom.

Uvijek me zanimala i tema smrti, ja sam se rano našla u situaciji da moram o njoj razmišljati, u tridesetoj godini. Ne mogu reći da sam to tada baš do kraja osvijestila, ali to je bilo ogromno iskustvo koje mi je promijenilo život. Puno godina kasnije oko sebe vidim da većina ljudi koji su cijeli život bili zdravi tek u jako kasnim godinama promišljaju smrt i umiranje.