Ivan Sršen i Darko Milošić : Sandorf nudi prepoznatljivost i posvećenost
Halo Bing
Naklada Sandorf jedna je od onih nakladničkih kuća u Hrvatskoj koja uglavnom ne prozvodi velike hitove, ali je zakoračivši u drugo desetljeće svoga postojanja dosegla znatnu razinu prepoznatljivosti svog izdavačkog programa koji spretno kombinira djela lijepe književnosti, kako hrvatske tako i prijevodne, kao i publicistike s osobitim naglaskom na tzv. društvenu humanistiku. U želji da široj čitalačkoj publici približimo ovaj zanimljivi nakladnički projekt razgovarali smo s Ivanom Sršenom, urednikom, pokretačem i vlasnikom Sandorfa, te s Darkom Milošićem, glavnim urednikom i koordinatorom svih aktivnosti oko Sandorfovog godišnjeg izdavačkog programa.
Ivan Sršen
Povijest suvremene Kine
Komo
Povijest gej i lezbijskog života i kulture
Svjetska povijest stripa
Krletka za glinenog goluba
Euforija i eutanazija
Nenad Bartolčić: Pitanje koje vam je već mnogo puta postavljeno tiče se vaših početaka u nakladništvu, kako je došlo do pokretanja Sandorfa, odakle mu ime, i koji su vas osnovni motivi vodili. Pokušajmo telegrafski kratko i preciznu apsolvirati ovo uvodno pitanje.
Ivan Sršen: Sandorf je dobio ime po glavnom junaku istoimenog romana Julesa Vernea, Matijašu Sandorfu. Sandorf je fikcionalni mađarski revolucionar, koji je zbog svog protudržavnog djelovanja u Austrijskoj Carevini utamničen u austrijskom zatvoru u Pazinu. Uz pomoć prijatelja uspijeva ipak pobjeći iz tamnice i preko Istre i Dalmacije umaknuti vlastima izvan granica Monarhije. Prikrivena metafora imena, ako ju je uopće moguće samostalno dokučiti, jest (imaginarni) bijeg iz Hrvatske, bijeg od svega onoga što nam se ne sviđa i što nas tišti.
Prije pokretanja Sandorfa radio sam kao urednik za druge izdavače i zaključio sam da ću biti zadovoljniji ako ću imati potpunu kreativnu slobodu, iako sam bio svjestan svih organizacijskih, logističkih i financijskih problema koji me čekaju. Bio sam potpuno spreman na svaki izazov, bezgranične volje i energije. A onda je, samo šest mjeseci nakon što sam dao otkaz kod posljednjeg izdavača kod kojeg sam radio i krenuo raditi na pripremi prvih Sandorfovih izdanja, nastupila svjetska financijska kriza. Razmišljam da napišem knjigu o onome što je uslijedilo...
Kako ste podijelili poslove? Tko je danas u Sandorfovoj ekipi?
Prije pet godina, nakon što sam konačno uspio uspostaviti stanoviti red u poslovanju, dugoročnom planiranju i financiranju tekućih projekata, pozvao sam Darka Milošića i Ivana Vidaka da mi se pridruže u novooformljenom uredničkom timu. To se pokazalo dobrom odlukom, jer danas je Darko glavni urednik koji koordinira sve aktivnosti oko godišnjeg izdavačkog programa, a Ivan je urednik naše biblioteke s najvećim brojem naslova, Avanture, u kojoj objavljujemo domaće i regionalne pisce, pjesnike i esejiste. Prije tri i po godine pridružio nam se talentirani mladi dizajner Nikša Eršek kojem smo poklonili povjerenje i prepustili mu redizajn svih naših biblioteka, zbog čega su danas sve Sandorfove knjige jasno prepoznatljive. Voditeljica prodaje je Lana Purgar, u uredu nam pomaže pripravnica Petra Čačić, a za funkcioniranje naše online knjižare koja iz godine u godinu radi sve bolje brine se moja majka, umirovljena knjižničarka Jablanka Sršen.
A kako vi i Darko Milošić "dijelite" knjige na kojima ćete urednički & produkcijski raditi?
Prema afinitetima, dogovoru, a ponekad i vučemo slamke...
Jeste li zadovoljni pozicijom i prepoznatljivošću Sandorfa na sveukupnoj hrvatskoj izdavačkoj sceni, kako biste je opisali? Je li ona danas upravo onakva kakvu ste željeli, "vidjeli" prije cca desetak godina kada ste krenuli?
Prije jedanaest godina objavili smo prvu knjigu "Povijest suvremene Kine". Ona se kontinuirano prodaje u knjižarama i posuđuje u knjižnicama, istim, umjerenim tempom kao i prve godine. Dugoročno je to izuzetno uspješna knjiga, koja je postala prepoznatljiva širokoj čitalačkoj publici, popunila je jedno deficitarno polje u našoj prijevodnoj publicistici, a ujedno služi i kao stručna literatura na više fakultetskih humanističkih kolegija. To je ono što sam želio postići, ali u međuvremenu sam shvatio da želim ostvariti još neke planove, kao što je na primjer otvaranje književne rezidencije, koju smo uz pomoć Općine Mljet i Nacionalnog parka Mljet otvorili na otoku Mljetu prošle godine, uz potporu programa Kreativna Europa i, naravno, podršku partnera u projektu, grčke izdavačke kuće Thraka i Slovenskog društva pisaca.
Sandorf i hrvatski autori... moglo bi se reći da je nekoliko hrvatskih nakladnika "podijelilo" autorski bazen, ustalilo se tko kod koga objavljuje. Koja je vaša koncepcija prema kojoj nastojite privući autore, pa kasnije, ukoliko postoji obostrano zadovoljstvo uspostavljenom suradnjom, i nastaviti suradnju?
Mnogi hrvatski i regionalni autori objavili su knjige u Sandorfu, ponajprije u biblioteci Avantura. Avantura je započela tako što sam na sajmu u Leipzigu 2008. susreo sjajnog srpskog pisca Srđana Valjarevića i s njim dogovorio hrvatsko izdanje njegovog romana "Komo", koji je u nedavnoj velikoj anketi sarajevskog Oslobođenja premoćno proglašen najboljim romanom postjugoslavenske književnosti. To je ujedno bila i pozivnica prvenstveno hrvatskim autorima da se pridruže Avanturi. Do danas smo objavili niz sjajnih autora koji su vrlo različiti. Sandorf nudi prepoznatljivost i posvećenost. Sa svakim autorom nastojimo gajiti specifičan odnos i želimo da budu zadovoljni.
Koje su prosječne naklade Sandorfovih izdanja?
Između 500 i 1000 primjeraka, ovisno o procjeni koju donosimo na osnovu desetogodišnjeg iskustva.
Objavili ste i više produkcijski vrlo zahtjevnih izdanja, poput „Povijest gej i lezbijskog života i kulture“, „Svjetsku povijest stripa“, knjige o Habsburškoj monarhiji... kakva je buduća perspektiva izdanja takvih produkcijski skupih projekata s obzirom na situaciju u hrvatskom nakladništvu, ali i na kupovnu moć
To su izdanja koja nam uvijek obilježe neko razdoblje: u pravilu ih radimo više godina (npr. monumentalnu Godardovu biografiju smo pripremali pet godina). Te knjige u pravilu zadovolje očekivanja, jer ih u procesu rada toliko upoznamo da i ne možemo imati nerealna očekivanja. Ono što je lijepo jest to da nas one ponekad i pozitivno iznenade, kao na primjer “Svjetska povijest stripa“ koja se u potpunosti rasprodala nakon godinu dana.
Ovih dana krećete na uobičajenu godišnju turneju po knjižnicama kojima nastojite "uživo" prezentirati Sandorfova izdanja. Danas su nakladnicima knjižnice sve važniji kupac, naročito u kontekstu poprilično rizične prodaje po knjižarama, kao i upitne zainteresiranosti većeg broja knjižara za knjige koji nisu dio uobičajenog knjižnog beletrističko-publicističkog mainstreama. Koliki je potencijal za vaša izdanja upravo u knjižnicama?
Knjižnice su nam prirodan partner, jer naš izdavački program je uvelike čitan i nakon prvih nekoliko mjeseci od izlaska knjige, kad ona ima najveću pažnju medija i široke publike. Takozvani "long-selleri" koje objavljujemo idealno su štivo za knjižnične police, jer na njih sa zanimanjem nailaze uvijek nove generacije čitatelja. Knjižnice su to prepoznale, a na našoj godišnjoj "turneji" uvijek ugodno razgovaramo s knjižničarima, prikupimo mnoštvo korisnih povratnih informacija, najavimo knjige koje tek dolaze i dogovorimo pokoje predstavljanje za naše domaće autore. To je iznimno važan kontakt koji brižno njegujemo, nešto poput godišnje inventure našeg cjelokupnog izdavačkog poslovanja.
Nastavno na prošlo pitanje... mogli bi ga preformulirati na način da opišete koliko ste zadovoljni s plasmanom i prodajom Sandorfovih izdanja u knjižarama. Pretpostavljam da sve knjige iz kataloga ne prolaze podjednako dobro u knjižarskoj mreži?
Naravno, to je gotovo nepisano pravilo izdavačkog posla. Knjižarama treba pomoći, ne mislim sad na financijski oblik pomoći o čemu vjerujem vodi računa Ministarstvo kulture, već o informacijama. Mi nastojimo knjižarima pomoći s pravom informacijom: na primjer, naša filozofska biblioteka nema široku publiku, ali svaki knjižar u Hrvatskoj prodat će barem jedan primjerak svakog izdanja u toj biblioteci, ako uopće zna da ga u svojoj knjižari ima. A znat će ako mu na to u čitljivom newsletteru, telefonskom razgovoru ili u razgovoru uživo skrenete pažnju. Tu se vraćamo i na trajnost naših izdanja: knjige poput "Intelektualne biografije Hanne Arendt" prodaju se vec godinama jako dobro, ali nikada toliko da bi dosegnule top ljestvice. Međutim, one nas zagovaraju i one su nam najjači saveznik u uvjeravanju knjižara da velikoj većini naših naslova poklone dužnu pažnju i ulože mrvicu povjerenja, koje je nužno da bi se uspostavio kompleksan trojni odnos između izdavača, knjižara i čitatelja.
Kako komentirate činjenicu da je sve veći broj nakladnika u "nestrpljenju" da se dogodi restrukturiranje hrvatske knjižarske mreže, posegnuo za korištenjem novih tehnologija, otvaraju se sve brojniji nakladnički web dućani, koriste se društvene mreže... a sve u nastojanju etabliranja novog poslovnog, tzv. B 2 C poslovnog modela, gdje nakaldnik "preskače" klasične kanale distribucije i direktno se obraća kupcu. To je i svjetski trend, no kod nas je problem ukoliko se pri tome vodi nelojalna tržišna utakmica, preuzimanje kupaca visokim popustima i na novu knjigu i sl.
Život u Hrvatskoj je jedna velika nelojalna utakmica. Važno pitanje je možemo li regulirati pravila igre lokalno, u onom segmentu koji se tiče nas samih, iako šira slika izgleda prilično beznadno? Vjerujem da možemo, ali samo uz razumijevanje većine koja je uključena u određeni kontekst. Svaki nakladnik pokušava stvoriti zasebno održivo rješenje i to je sasvim opravdano. U svakom slučaju, s još malo pomoći Ministarstva kulture, još malo dugoročnijim ulaganjima, naša nakladničko-knjižarska scena bi se oporavila i krenula u zajedničke projekte. Svaka uspješna samostalna akcija pojedinog izdavača samo će povećati interes za kupnju te knjige, čak i u knjižarama u kojima je cijena iste knjige možda dvostruko veća, jer izdavač zna publiku i ako je pokrene, to može biti samo na dobrobit knjižara. Čak i kada se radi o znatnim akcijama i popustima. S druge strane, dogovorena jedinstvena cijena knjige itekako štiti izdavače i donijela je mnogo toga dobrog u proteklih desetak godina, pogotovo za one koji objavljuju probraniju literaturu.
A koliko su vam bitni knjižni festivali (s jedne strane) te klasični knjižni sajmovi (s druge strane) koji često navlače "programsku krinku" a zapravo se pretvaraju u veće ili manje buvljake knjigom?
Svaka prilika za promoviranje i prodaju knjige nam je bitna i nastojat ćemo je ne propustiti. Ako festival nije dobar, neće imati publiku, neće moći prikupiti dostatno financiranje i u konačnici će se ugasiti.
Prisutni ste i na inozemnim festivalima, putujete dosta, razmjenjujete iskustva i sklapate poslovne dogovore s inozemnim izdavačima i autorima. Kako biste usporedili book biznis vani s "biznisom" kod nas?
Osnovne zakonitosti posla svugdje su iste. Čak su i male naklade svugdje iste. I kod nas i u Americi zbirku pjesama tiskat ćete u tristo ili petsto primjeraka. Te stvari često zbunjuju, a ne uzimamo u obzir koliko je neko tržište dinamično, koliko ima skrivenog, nevidljivog potencijala. Izdavačima nigdje nije lako. To je posao koji zahtijeva visoku kreativnost, a s druge strane strpljenje i mnoštvo administracije. Partneri smo s izdavačima iz raznih zemalja s kojima razmjenjujemo iskustva koja su primjenjiva. To je vrlo važan dio našeg učenja i planiranja, nama jednako koliko i njima. Knjiški sajmovi služe upravo produbljivanju takvih veza.
Jeste li zadovoljni koliko vas prate mediji, odnosno prate li oni dovoljno vaše knjige i aktivnosti?
Intenzitet medijske recepcije Sandorfa izuzetno se podigao prije tri-četiri godine, kada smo se ustalili na produkciji od približno dvadeset i pet knjiga godišnje. Tek tada su mediji i publika zaokružili sliku o Sandorfu, i sada iščekuju da ih svako malo Sandorf iznenadi s nekim novim provokativnim ili enciklopedijskim naslovom. Nije lako zadovoljiti ta očekivanja, ali je jako stimulativno.
U koliko mjeri gradite Sandorfovu prisutnost na internetu, društvenim mrežima... osjećate li digitalne tehnologije kao nešto s čime ste organski srasli ili ih koristite onako "usputno", u mjeri kako to i većina hrvatskih nakladnika radi, ne previše "organski"?
Želimo biti prisutni, ali ne i napadni. Digitalne tehnologije osjećamo prirodno, one su tu da pomognu. Također, digitalne tehnologije ne mogu nadomjestiti dobar sadržaj, dobru priču, ali mogu pomoći dobru priču pronijeti medu najširom publikom.
Darko Milošić
Kralj Isus
Svijet jazza
Subjektivnost i istina
Ovako evo svršava svijet
55 lakih komada
U nakladništvo ste došli iz školskog sustava, radili ste dvadesetak godina kao srednjoškolski profesor hrvatskoga jezika u Zaboku, ali ste i pisali. Zbog čega ste sigurnost rada u javnom sustavu koji garantira više-manje sigurnu penziju na kraju, zamijenili s nesigurnošću bavljenja poduzetničkim poslom u izdavaštvu? Je li to bilo zbog nezadovoljstva hrvatskim školstvom, radom s djecom koja se sve više udaljuju od klasičnog poimanja knjige i čitanja, ili vas je ponukalo nešto sasvim drugo?
Darko Milošić: Iz obrazovnog sustava otišao sam prije pet godina pa su, i zbog dinamike posla kojim se bavim, sjećanja počela blijedjeti. A propos sigurnosti, ubrajam se u one koji ideju “sigurnosti“ načelno smatraju nekom vrstom precijenjenog koncepta, iluzije i samozavaravanja; “sigurnost“ može biti i bliskoznačnica polaganoj predaji ili konačnoj kapitulaciji na što ipak, kao čovjek u tzv. najboljim godinama, nisam bio spreman pristati, realnim strahovanjima unatoč, tim više što sam osjećao da unutar institucionalnog zapta – sve zagušenijeg formom nauštrb sadržaja, zbog čega trpe i nastavnici i učenici – ne mogu iskoristiti puni svoj kreativni potencijal.
Uglavnom, poklopile su se neke stvari, konkretno, počeo sam negdje krajem 2012. razmišljati o tome da ukoričim tekstove što sam ih objavljivao na blogu “gospon profesor“ i u Zarezu pa me tadašnji urednik Boris Postnikov bio uputio na Ivana. Našli smo se, porazgovarali, poslao sam mu ogledne eseje i pao je dogovor da objavimo “55 lakih komada“. Knjiga je izašla za Interliber 2013., tiskano je i drugo izdanje, a Ivan mi je ponudio da kao vanjski suradnik uredim roman “Kralj Isus“, Roberta Gravesa. Tijekom prve polovice 2014. surađivali smo oko tog projekta i malo pomalo zaključili da imamo, premda nam se ukusi ponešto razlikuju, neke slične ideje o tome što bi bilo zanimljivo objavljivati, a budući da je kod mene paralelno sazrijevala želja da – iz gorenavedenog razloga, da ne ulazim u detalje – promijenim posao, stvar je završila logično, zaposlio sam se u Sandorfu.
Kao bivšem profesoru, kako gledate na sve očitije neuspješne poteze pa i nevoljkost provođenje osmišljene reforme školstva?
Lutanja i lomljenja kopaljā oko reforme školstva imaju dakako višeslojne i duboke uzroke koji su dio četvrtuspješnog provođenja famoznih “strukturnih reformi“ općenito. Na pitanja koja se tiču struke – sama po sebi neobično kompleksna i osjetljiva – nadovezali su se svjetonazorski prijepori što u društvu poput našega garantira svojevrsnu mučnu pat poziciju ili iscrpljujući rovovski “Kulturkampf“, dobroj volji onih koji se zaista trude nešto napraviti usprkos, i na štetu ponajprije onih neposredno zainteresiranih: djece i profesora. Pratim cijeli proces relativno površno, po svoj prilici ima i pozitivnih pomaka – zahvaljujući žilavom, upravo misterioznom entuzijazmu pojedinih nastavnika i ravnatelja – ali valja imati na umu da živimo u doba, na globalnom nivou, doista toliko dinamično i proturječno pa i apsurdno, da bismo s reformom školstva imali poteškoća čak i bez naših lokalnih specifičnosti.
Pretpostavljam da ste pratili sve ove zapetljancije oko lektire, pa tako i ovaj najnoviji rezultat anketiranja profesora u vezi izborne lektire... koji bi bio vaš komentar?
Načelno govoreći, prepusti li se procjenjivanje je li nešto umjetnički vrijedno pisanje ili nije, i treba li se neko djelo naći na popisu lektirnih naslova, bilo kome čiji je svjetonazor pod snažnim utjecajem ideologije ma koje vrste, ili nekome tko naprosto nema pojma, onda se u pitanje može dovesti, ‟mic-po-mic“, i, primjerice, “Ana Karenjina”, “Ema Bovary”, zapravo manje-više cjelokupna književnost jer se najveći dio djelā neizbježno dotiče i neobično kompleksnih pitanja ljudske spolne žudnje – oko čega se diglo najviše dreke, dabome.
Neki bi najradije da neka viša instanca jednostavno zabrani da u književnim djelima bude golotinje, spolne ljubavi, vulgarizama, psovki, nasilja i sličnih stvari (svega onoga što svakako jest dio svijeta u kojem živimo), da se, dakle, uvede cenzura pa da se tako, nadaju se njezini zagovaratelji, zaštiti naša kultura i naša mladež (što, u doba interneta, zvuči prilično naivno). Nekih takvih pokušaja da se piscima ograniči sloboda stvaranja, dakle conditio sine qua non svake umjetnosti, sjetit ćemo se iz povijesti totalitarnih režima. Pokušaj do srži amoralnih i neljudskih režima da zaštite “moral“ u književnosti iznjedrio je, dakako, grotesknu književnost lišenu literarne vrijednosti. Stoga, poticati paranoju oko “nemorala” u pojedinim lektirnim naslovima, pozivati na linč, širiti moralnu paniku, a zapravo pokušavati, pod krinkom brige za moralno zdravlje nacije, lobirati za svoju političku/ideološku opciju je – nemoralno.
Koji bi bio recept za približavanje mladima knjige i čitanja knjiga, jer oni očito sve više i više čitaju nešto drugo, druge formate i sadržaje?
Rekao bih da upravo kvalitetan i dobro osmišljen popis lektirnih naslova, uz posvećenog i upućenog nastavnika, koji će zainteresirati učenike i “navući“ ih na čitanje, može uroditi plodom. Premda, sklon sam mišljenju da su neki pojedinci jednostavno po naravi više ili manje skloni čitanju, i neki će čitati bez da ih se mora dodatno motivirati, a neki neće ni pod prijetnjom jedinicama (ne'š ti prijetnje). Živimo u doba prevlasti vizualnih medija, društvenih mreža, distrakcije pažnje… čitanje rečenica otisnutih na papiru djeci počinje djelovati naporno i anakrono. Možda bi im roditelji trebali prije u ruke dati knjigu nego smartphone.
Povucite paralelu između "nekadašnjeg vas" tj. profesora, koji bi trebao neka znanja prenositi nekim mladim potencijalnim čitateljima, i današnjeg urednika koji odabire dio naslova koje će Sandorf objaviti?
Pa, ja sam oduvijek – vazda zadivljen raznolikošću svijeta i kompleksnošću ljudskih bića i njihovih odnosa – u sebi osjećao neku vrstu želje za prenošenjem i dijeljenjem znanja i spoznaja, u smislu, “hej, ljudi, jeste li znali…“. Ne znam je li to neka vrsta “poziva“, ali da bi se čovjek odlučio baviti prenošenjem znanja kao nastavnik ili kao urednik, mora znati i osjećati da to ima smisla – besmislu okruženja usprkos – tj. da je to što radi zapravo neobično važno, i da će neka knjiga koju odaberem ili odaberemo nešto značiti nekome u Slatini, Iloku, Trpnju ili gdje već dospije.
Kako tumačiti rezultate najnovijeg istraživanja čitalačkih navika u Hrvatskoj? Zabilježen pad nije unutar statističke pogreške, on je i više nego konkretan, čak 14 postotaka, jer s 56% pali smo na 42% anketiranih (na bazi 1000 ispitanika dobi 16+) koji su u posljednjih godinu dana pročitali barem jednu knjigu. A oni koji čitaju u prosjeku pročitaju 4 knjige godišnje.
Već sam dijelom odgovorio na to pitanje ranije. Također, živimo u doba agresivnog nametanja zapanjujuće zaglupljujućih sadržaja – a bojim se da najgore tek slijedi – koji se medijski prezentiraju kao nešto sasvim prihvatljivo; ne treba se zavaravati, to djeluje posebice na mlade ljude koji traže svoj identitet, ali i na starije koji te sadržaje “konzumiraju“. Nemoguće ih je izbjeći, jer su sveprisutni; pozivaju nas da zaboravimo na sve ono što je u životu uistinu bitno, da ne slijedimo vlastite misli, da pristanemo na eutanaziju intelekta, na kastraciju duha, da prihvatimo s entuzijazmom duševnog eunuha sve ‟akcije‟, sva ‟sniženja‟, sve ‟popuste‟, i prepustimo se lakoglazbenom optimizmu bez pokrića. “Šareni artikl“ djeluje privlačnije od knjige koja ima 500 stranica.
Koje bi bile vaše uredničke preferencije?
Osobno me zanimaju teme iz područja psihologije (pod čime ne mislim na pop-psihologiju i self-help) i religije (napose kontemplativno-mistička dimenzija različitih tradicija, u rasponu od kršćanstva preko islama do budizma, i dodirne točke među njima); ima zaista iznimno vrijednih i važnih naslova koji nisu prevedeni, i vjerujem da će se u našem izdavačkom programu naći mjesta i za poneki od njih.
No, koliko bavljenje nakladništvom ima perspektivu ukoliko će se naklade i dalje morati smanjivati? Hoće li se sve prebaciti na mainstream knjižno i publicističko izdavaštvo koje se još uvijek drži, jer cilja na sigurno?
Duboko vjerujem u to da će još zadugo postojati kritična masa čitatelja koja će tražiti intelektualno zahtjevniju, visokokvalitetnu literaturu. Uostalom, premda sam, kad sam odlučio početi se baviti ovim poslom, čuo komentare u stilu, “izdavaštvo je mrtvo“, u međuvremenu smo objavili nekih stotinjak novih naslova, od kojih sam nekoliko desetaka uredio. “Tko pazi na vjetar, ne sije, i tko gleda na oblake, ne žanje“, kaže stara mudrost.
Vaši daljnje spisateljske ambicije, nakon "lakih komada 1 i 2"?
Dinamika posla u Sandorfu je takva da sam ih stavio u drugi plan, ali kumuliranje golemih količina tekstova i spoznajā o životu nagovješćuje da bi u neko dogledno vrijeme mogao iznjedriti štogod novoga. Vrijeme će pokazati.
Nekoliko zajedničkih pitanja
Warhol spirit
Područje bez signala
Treblinka
Staljinova kći
Imate li kakvih uzora među urednicima, to ne moraju nužno biti oni u Hrvatskoj već i u svijetu, svejedno bili još uvijek živi ili ne?
Ivan: Od domaćih urednika moje generacije ugledam se na Marka Šunjića koji je pokrenuo Fibru. Na jednoj tribini, u kojoj sam sudjelovao uz njega, na pitanje kako bi opisao urednički posao, rekao je da se on odlučio biti urednik, jer knjige koje odabere za izdavanje puno bolje govore o određenoj temi nego što bi to on ikada sam mogao artikulirati. Od stranih urednika puno sam naučio od Johnnyja Templea iz agilne bruklinške izdavačke kuće Akashic Books koji je od basista punk banda Girls Against Boys došao do vlasnika nezavisne izdavačke kuće koja objavljuje bestsellere s liste prodaje New York Timesa, ali i dalje alternativnog karaktera (npr. naslov "Go the F*** to Sleep").
Darko: Zapravo ne; krenuo sam u ovaj posao ab ovo, povodim se za nekom intuicijom, usvajam znanja na dnevnoj bazi i njegujem “početnički um“, u smislu da se podsjećam da sam u ovom poslu početnik, i nastojat ću taj pristup zadržati dokle god ću se njime baviti. U svakom slučaju, otvoren sam za sugestije kolega/kolegica, rado ću prihvatiti eventualni savjet ili razmotriti kritičku primjedbu na svoj rad. Biti urednik znači prihvatiti odgovornost za svaku pogrešku u knjizi.
Za dobrog urednika bi se moglo reći da nakon određenog protijeka vremena, objavljenih knjiga, u daljnjim izdanjima udara neki svoj "nevidljiv" a prepoznatljiv pečat, da je izgradio odnos povjerenja ne samo između autora knjiga koje uređuje već i s čitateljima tih izdanja. Doživljavate li i vi svoj urednički posao na tragu ovih pomalo i pojednostavljenih atribucija?
Ivan: Urednik je vrlo naporno, ali i samozatajno zanimanje. Dobar urednik je onaj koji poznaje svoje greške i propuste u knjigama koje su vec objavljene i koji se trudi da u knjigama koje slijede broj tih grešaka što više umanji. Također, dobar urednik ne radi razliku u pristupu radu na remekdjelima i na knjizi nekog autora početnika. To je onako kako vidim taj posao, ali on nosi nove izazove i nove probleme sa svakom novom knjigom. Najveće je zadovoljstvo vidjeti nekog nepoznatog, u parku, u autobusu, u kafiću, kako čita knjigu koju ste vi odabrali za objavljivanje i uredili. To je najveća nagrada uredniku.
Darko: S piscima i prevoditeljima s kojima sam do sada radio imao sam veoma konstruktivnu i uspješnu suradnju, i nadam se da je to i njihov dojam. Ne vidim razloga zašto tako ne bi bilo i ubuduće. Uostalom, i sâm sam se bavio i pisanjem i prevođenjem i radio s urednicima pa mogu bolje razumjeti kolegice i kolege s kojima sada surađujem. Što se tiče čitatelja, nisam siguran u kojoj mjeri im je važno tko je uredio knjigu – urednici se ni u prikazima knjiga ne spominju često – a neka urednička “prepoznatljivost“ stječe se, rekao bih, dugotrajnom prisutnošću na sceni, pomnim biranjem naslova, kvalitetno odrađenim poslom.
Odnos urednik – autor. Jeste li onaj tip urednika koji se ne libi "snažnije" miješati u rukopis (naravno, u suradnji s autorom) ili ste tek "blagi korektor, navigator"?
Ivan: Volim predložiti sve što osjećam da bi poboljšalo rukopis, kako autoru, tako i prevoditelju (uređivanje prijevoda je jednako delikatan posao, ako ne i delikatniji, jer se original ne smije mijenjati, te je manevarski prostor sužen na izbor i poredak rijeci i fraza), ali uvijek sam spreman prihvatiti argument koji će pobiti moje stajalište ili moj prijedlog. Važno je razmišljati u korist rukopisa.
Darko: Kad ulazim u suradnju s autorom ili prevoditeljem, odmah na početku spomenem da imamo zajednički cilj, a to je da tekst dovedemo u najbolje moguće stanje; dakle, autoru ili prevoditelju je u interesu da razmotri moje argumentirane sugestije, i eventualno se s njima složi, ili mi ponudi svoja argumentirana rješenja. Cilj je naprosto doći do najboljeg rješenja, i tu nema mjesta za taštinu s bilo čije strane.
Koje su urednički oblikovani nizovi / biblioteke imale pa i neki formativni utjecaj na vas, npr. od ranih studentskih dana pa do danas?
Ivan: U okviru jugoslavenske izdavačke scene to su publicistička izdanja izdavača poput Augusta Cesarca, biblioteka Reč i misao ili biblioteka XX. vek. To su bile uglavnom džepne knjige koje su pružale jako puno, i formirale u meni određeni stav. Naravno, nikada ne pročitate sve u nekoj biblioteci, niti vas sve zanima, ali dobre biblioteke imaju širu priču koja vas privlači, kao da predstavljaju svojevrsnu obitelj čiji biste član željeli postati...
Darko: Od osnovne škole zapravo čitam što mi se čita, nisam nikad imao neki sustavni pristup, možda zato jer mi je čitanje knjiga pomagalo da, na neki način, psihološki preživim u određenim situacijama. Nema tu neke naročite intelektualne sofisticiranosti, niti sam tijekom studija imao neku jasnu predodžbu o tome čime ću se baviti. U školi sam se zaposlio zbog egzistencijalnih razloga i nastavio čitati sve što mi se čitalo, eklektički, nesustavno i u skladu s trenutnim interesima. No, rekao bih da je to dobar temelj za posao kojim se trenutno bavim.
Pokušajte napraviti kratku rekapitulaciju... izdvojite svaki po 3-4 knjige koje ste osobno uređivali i koje su kruna ove, nazovimo je tako, "prve faze"?
Ivan: Odmah po pokretanju Sandorfa započeo sam rad na objavljivanju hrvatskog prijevoda biografije Andyja Warhola "Warhol Spirit" francuske spisateljice Cécile Guilbert s kojom sam naučio što znaci visokokvalitetna, književna publicistika. "Područje bez signala" Roberta Perišića važna je knjiga za posttranzicijski društveni i književni kontekst, "Što sam rekao kćeri o ekonomiji" Sandorfov je bestseler putem kojeg smo hrvatskoj publici približili Varufakisovu kritiku suvremenog svjetskog ekonomskog poretka, a "Vrijeme rasapa" briljantna je priča o kaosu i razornoj moći rata i političkih manipulacija masama, afričkog nobelovca Wolea Soyinke.
Darko: Važne su mi knjige koje sam, osim što sam ih uredio, i odabrao. Izdvojio bih jednu od ključnih knjiga za razumijevanje mehanizma holokausta, “Treblinka – put u tamu“, Gitte Serenyi. Potom, “Povijest Habsburškog Carstva“, Pietera M. Judsona, “Ludilo u civilizaciji“, Andrewa Sculla, “Staljinova kći“, Rosemary Sullivan, izbor iz Krležinih dnevničkih zapisa, “Zagreb 1942.“… Padaju mi na pamet i sjajan roman “Vrijeme lala“, Dragana Pavelića i iznimna zbirka eseja Đorđa Matića, “Tajne veze“.
A na kojim knjigama trenutno radite, najavite ih ukratko?
Ivan: "Genijalni jezik" mlade talijanske filologinje Andree Marcolongo (u Italiji i Francuskoj prodana u više od 100 000 primjeraka) knjiga je posvećena značenju starogrčkog jezika za europsku i svjetsku kulturu i civilizaciju, zbirka pjesama Matka Meštrovića, "Ono što nigdje nije" otvorit će novu Sandorfovu biblioteku poezije, a autobiografska knjiga bosanskohercegovačko-britanske spisateljice Vesne Marić "Bluebird" predstavlja ključnu knjigu o emigraciji, novim identitetima i preseljenju.
Darko: Doista s velikim zadovoljstvom najavljujem strip o “Gilgamešu“, autorā Kevina H. Dixona i Kenta H. Dixona, jednom od najranijih i najvažnijih djela svjetske književnosti. Zapisi s glinenih pločica izraženi kroz devetu umjetnost – nije li to stvarno cool? Također, na tragu moje zamisli da pokrenemo i jednu ediciju u kojoj bismo objavljivali relevantna djela (i) s područja religijskih studija, najesen bi trebala izaći klasična studija Philipa Kapleaua o zen budizmu, “The Three Pillars of Zen“, u prijevodu Dinka Telećana. Nadam se da će to biti početak (još) jednog uspješnog niza.