Ja sam socijalni psiholog. Provodim istraživanja da bih razumio jedan kutak ljudskog društvenog života, i moj kutak je moralnost i osjećaji moralnosti. Ja sam također i učitelj. Predajem vrlo opsežan predmet Uvod u psihologiju na Sveučilištu Virginia, u kojem pokušavam objasniti cijelo područje psihologije u dvadeset i četiri predavanja. Moram izložiti tisuće znanstvenih otkrića o svemu, počevši od građe mrežnice do procesa zaljubljivanja i nadati se da će moji studenti sve to razumjeti i zapamtiti. Dok sam se borio s tim problemom u prvoj studijskoj godini mojih predavanja, uočio sam da se nekoliko zamisli vraća iz predavanja u predavanje i da su te zamisli često već prije bile rječito izražene od strane mislilaca u povijesti.

Da bih sažeo ideju da su naši osjećaji, naše reakcije na dogadaje i čak neke duševne bolesti, izazvane mentalnim filtrima kroz koje gledamo svijet, nisam to mogao izraziti nikako bolje niti jasnije nego što je to izrazio Shakespeare kada je rekao: „Nema ničega ni dobrog niti lošeg, nego ga razmišljanje takvim učine.“ Počeo sam rabiti takve citate da bih svojim studentima pomogao da zapamte velike zamisli iz psihologije i počeo sam se pitati koliko uopće ima takvih zamisli.

Da bih doznao, čitao sam mnoga djela drevnih mudrosti, najviše iz tri glavna područja svjetske klasične misli: Indija (primjerice, Upandishads, Bhavagad Gita, Budine riječi). Kina (odabrani odlomci Konfucija, Tao te Chinga i djela Meng Tzua, te drugi filozofi), i kulture Mediterana (Stari i Novi Zavjet, grčki i rimski filozofi, Kuran). Također sam čitao druga djela iz područja filozofije i književnosti iz zadnjih petsto godina. Svaki put kada sam našao tvrdnju iz područja psihologije - zapisao sam je. Svaki put kada sam našao istu misao na nekoliko mjesta, pretpostavio sam da se možda radi o Velikoj zamisli.

Ali umjesto mehaničkog uvrštavanja tih misli među deset najšire prihvaćenih u povijesti ljudskoga roda, shvatio sam da je povezanost i smisao važnija od učestalosti. Htio sam pisati o sklopu zamisli koje su međusobno u suglasju, nadograđuju jedna drugu i iznose priču o tome kako ljudi mogu naći sreću i smisao u životu.

Pomagati ljudima da nađu sreću i smisao je upravo cilj novog područja znanosti koje se zove pozitivna psihologija, područja u kojemu ja radim, tako da se ova knjiga na neki način bavi začetcima pozitivne psihologije u drevnim mudrostima kao i suvremenim primjenama pozitivne psihologije. Većina istraživanja o kojima ću pisati nisu provedena od strane znanstvenika koji su se smatrali pozitivnim psiholozima. Neovisno o tome, ja sam se oslonio na deset drevnih zamisli i na velik broj suvremenih istraživanja da bih, koliko mi moje mogućnosti dopuštaju, ispričao najbolju priču o uzrocima ljudskog napretka i o preprekama blagostanju koje sami postavljamo na svoj životni put.

Priča počinje izvješćem o tome kako radi ljudski um. Nije to potpuno izvješće, naravno, tek dvije drevne istine koje moramo razumjeti da bismo mogli iskoristili spoznaje moderne psihologije za poboljšanje svojega života. Prva istina je temeljna zamisao ove knjige. Um je podijeljen u dijelove koji se ponekad sukobljavaju. Kao jahač na slonovim leđima slona, svjesni, razumni dio uma ima vrlo ograničen nadzor nad onim što slon radi. Danas znamo uzroke tih podijeljenosti i znamo za neke načine koji mogu pomoći jahaču i slonu da bolje surađuju tim. Druga zamisao je Shakespearova, o tome kako „razmišljanje čini stvari onakvim kakve jesu“ (ili, kako Buda kaže „Naš život je proizvod našega uma.“) No danas možemo usavršiti te drevne zamisli tako da objasnimo zašto um većine ljudi pokazuje pristranost prema opažanju opasnosti i okupiranju sebe beskorisnim brigama. Možemo nešto učiniti da promijenimo tu pristranost rabeći tri tehnike da povećamo svoju sreću, jednu drevnu i dvije vrlo nove.

Drugi se dio priče osvrće na naš društveni život - ponovno to nije potpun osvrt, nego tek dvije istine, široko poznate, ali ne dovoljno cijenjene. Jedna je Zlatno pravilo (Uzajamnost). Uzajamnost (reciprocitet) je najvažnije oruđe suglasja s drugim ljudima i ja ću Vam pokazati kako ga možete koristiti da biste riješili probleme u vlastitom životu i izbjegli iskorištavanje od strane onih koji Vas s pomoću uzajamnosti pokušavaju iskoristiti. Međutim, uzajamnost je vise nego oruđe. Ona je isto tako i ključ razumijevanja tko smo mi kao ljudi i što nam treba, ključ koji će biti važan za razumijevanje zaključka još veće priče. Druga istina u tom dijelu priče je da smo svi mi po prirodi licemjeri, i da je to razlog zbog kojeg nam je tako teško istinski slijediti Zlatno pravilo. Novija psihološka istraživanja otkila su mentalne mehanizme koji nam pomažu da tako dobro vidimo trun u oku svojega susjeda, a tako teško vidimo balvan u svojemu oku. Ako shvaćamo na što se naš um priprema i zašto tako lako vidi svijet kroz iskrivljavajuću leću dobra i zla, možemo poduzeti mjere da smanjimo svoj osjećaj samopravednosti. Tako možemo smanjiti učestalost sukoba s drugima, koji su jednako tako uvjereni u svoju samopravednost.

U tom ćemo dijelu knjige biti spremni upitati se: Odakle dolazi sreća? Postoji nekoliko „hipoteza o sreći“. Jedna je da sreća dolazi iz dobitka onoga što želimo, ali svi znamo (a istraživanja potvrđuju) da je ta sreća kratka vijeka. Druga, više obećavajuća hipoteza je da sreća dolazi iznutra i ne može stići tako da podčinimo svijet svojim željama. Ta je misao bila široko )stranjena u drevnim vremenima: Buda u Indiji i stoički filozofi u staroj Grčkoj i Rimu savjetovali su ljudima da prekinu svoje osjećajne privrženosti za ljude i događaje, koji su uvijek nepredvidivi i ne mogu se rati, već da umjesto toga njeguju odnos prihvaćanja. Ta drevna ideja zaslužuje poštovanje i sasvim sigurno je istina da je promjena vlastitog razmišljanja puno korisniji odgovor na razočaranja negoli promjena svijeta.

Ja ću, međutim, iznijeti dokaze da je ta druga inačica hipoteze o sreći pogrješna. Nedavna su istraživanja pokazala da ima stvari za kojima vrijedi težiti, stoje vanjski uvjeti života koji nas mogu učiniti trajno sretnijima. Jedan uvjeta je povezivanje - veze koje stvaramo i koje trebamo stvarati s drugima. Izložit ću istraživanja koja pokazuju odakle dolazi ljubav, zašto se strasna ljubav uvijek ohladi i koja vrsta ljubavi je ,,prava“ ljubav. Predložit ću da hipotezu Bude i Stoika treba nadograditi: Sreća dolazi iznutra, ali sreća dolazi i izvana. Potrebni su nam vodiči i iz drevnih mudrosti i iz suvremene znanosti da bismo našli pravu ravnotežu.

Sljedeći korak u priči o napretku jest razmatranje uvjeta ljudskoga rasta i razvoja. Svi smo čuli uzrečicu da nas ono što nas ne ubije čini jačima, ali to je opasno pojednostavnjivanje. Mnoge stvari koje nas ne ubiju mogu nauditi u životu. Nova istraživanja o „post-traumatskom rastu" pokazuju kada i zašto ljudi „rastu" nakon nedaća, i što možemo napraviti da se pripremimo za nesreće, ili da se s njima nosimo nakon što se dogode. Isto tako smo svi čuli  da u sebi treba uzgajati vrline, jer su vrline same po sebi nagrada, međutim i to je preveliko pojednostavnjivanje stvari. Pokazat ću Vam kako se koncept vrlina i morala mijenjao kroz stoljeća i kako drevne zamisli o razvijanju vrlina i morala mogu postati važne u suvremenom svijetu. Pokazat ću Vam da je pozitivna psihologija počela ostvarivati svoj cilj tako da Vam nudi načine da dijagnosticirate i razvijete svoje jače strane i vrline.

ZakIjučak priče je pitanje o smislu. Zašto neki ljudi nađu smisao, svrhu i ispunjenje u životu, a drugi ne? Započeo sam s kulturološki vrlo raširenim uvjerenjem da postoji okomita dimenzija ljudskoga postojanja. Bez obzira nazivali je mi plemenitošću, vrlinama ili svetošću, i neovisno o tome postoji li Bog ili ne postoji, ljudi naprosto osjećaju svetost, neoskvrnutost, ili neku neopisivu dobrotu u drugima ili prirodi. Iznijet ću vlastita istraživanja u području moralnih osjećaja gađenja, uzvišenja i strahopoštovanja da bih objasnio kako ta okomita protega djeluje i zašto je ta veličina toliko važna da bi se razumio religiozni fundamentalizam, politički kulturološki rat, i ljudska potraga za svrhom.

Također ću razmatrati što ljudi misle kada pitaju: „Što je svrha života?". I dat ću odgovor na to pitanje - odgovor koji polazi od drevne spoznaje o postojanju smisla, ali koji koristi najsuvremenija istraživanja da nadogradi te drevne spoznaje ili bilo koje druge misli koje ste zacijelo imali prilike upoznati. Radeći sve to, preradit ću hipotezu o sreći još jednom, zadnji put. Mogao bih iznijeti tu krajnju inačicu ovdje, u nekoliko riječi, ali ne bih je mogao objasniti a da je ne obezvrijedim.

Riječi mudrosti, smisao života, pa možda čak i odgovori koje su tražili Borgesovi knjižničari - sve nas to možda preplavljuje svaki dan, ali jedino što nam može pomoći jest da to okusimo, u to se unesemo, preispitujemo, popravljamo i sve to povežemo sa svojim životima. To je moj cilj u ovoj knjizi.

Jonathan Haidt

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.