Na početku romana pojavljuje se autor koji znakovito izjavljuje: "Ne volim Peterburg, mojim snovima je kraj". Riječ je o Peterburgu početkom 20-ih godina prošlog stoljeća, vremenu kada kultura i svakodnevni život još uvijek pokazuju nekakvo "normalno" stanje.

Okvir romana "Jarčeva pjesma" (1928) organizira autor koji povremeno upada u pripovjedni tijek i daje na znanje tko drži sve konce u ruci. No on nije i biografski autor teksta, tj. ne predstavlja Konstantina Vaginova, nego je konstrukcija, proizvod nepoznatog pjesnika kojeg su znali samo u uskom krugu ljubitelja poezije. Tu je i znanstvenik Teptjolkin, koji noću radi na svojem životnom djelu Hijerarhija smislova, Miša Kotikov, skupljač građe o tragično stradalom pjesniku Zaeufratskom, Kostja Rotikov, stručnjak za barok, raskošni i luckasti stil, Marija Petrovna Dalmatova, poremećeni pjesnik Septembar, Nataša Golubec i još neki. Družina je to koja ne može prihvatiti revolucijom i ratom opustošeni Petrograd, već sanja o preporodu negdašnjih kulturnih vrijednosti na otoku usred pustoši. Nažalost, postojeća, banalna stvarnost nedostojna je tako zahtjevnog i plemenitog čina. Stoga članovi kružoka, suočeni s novom društveno-političkom situacijom, polako odustaju od realizacije ideala helenizma u gradu koji svojim ruševinama podsjeća na stari Rim.

Na kraju se spušta zastor. Predstava je gotova. Nema više. Autor zajedno sa svojim junacima izlazi na scenu i klanja se. Slagari slažu knjigu. Kad su složili pola "Jarčeve pjesme", autor sa svojim pravim prijateljima izlazi iz kavane u divnu petrogradsku proljetnu noć koja podiže duše nad Nevom, nad dvorcima i crkvama, u šuštavu noć koja pjeva kao vrt, kao mladost, i leti poput strijele, u noć koja je, kako kaže Vaginov, za njih već proletjela.

Piščeva je poruka dakle da u realnosti nema mjesta za duhovne stvari, pogotovo ne za one iz prošlih vremena. Jedino mjesto na koje se može "presaditi" elitna kultura jest zagrobna sfera, vječnost koju kreira umjetnik. Umjetnost je, kao što tumači Vaginov, borba za drugi svijet, odnosno prebacivanje ljudi iz praznine neposredne stvarnosti u puninu boljeg i dugovječnijeg postojanja. Umjetnost je dakle jarčeva pjesma, što bi u prijevodu značilo – tragedija.

Konstantin Konstantinovič Vaginov (pravim prezimenom Vagengejm, odnosno njem. Wagenheim) rođen je u Sankt Peterburgu 1899. u obitelji potpukovnika žandarmerije i imućne kućevlasnice. Polazio je Gurevičevu gimnaziju, jednu od najboljih srednjih škola u gradu na Nevi. Na ljeto 1917. upisao je pravni fakultet Petrogradskog sveučilišta, no ubrzo je mobiliziran u Crvenu armiju i poslan na bojišnicu. Kad se nakon nekoliko godina vratio u rodni grad, zatekao je ruševine, pustoš i glad. No zato je društveni život bujao i Vaginov rijetko gdje nije bio prisutan. Tih je godina objavio dvije pjesničke zbirke: "Put u kaos" (Putešestvie v haos, 1921) i jednu bez naslova (1926). Sredinom 1927. pridružio se avangardnoj grupi Oberiu. Godine 1928. objavio je "roman s ključem" - "Jarčeva pjesma" (Kozlinaja pesn'), a godinu dana poslije roman o tom romanu "Svistonovljevi poslovi i dani" (Trudy i dni Svistonova).

Obje su knjige, kao i "Bambočada" iz 1931, naišle na nerazumijevanje kritike. I u posljednjoj pjesničkoj zbirci, "Pokušaji spajanja riječi pomoću ritma" (Opyty soedinenija slov posredstvom ritma, 1931), ostao je vjeran eksperimentiranju, dok se roman "Harpagonijana" (Garpagoniana), napisan 1932-1933, ponovno fokusirao na piščev rodni grad, sovjetski Lenjingrad. "Harpagonijana" je objavljena pedeset godina poslije, i to u Americi. Umro je od tuberkuloze 1934. u Lenjingradu. U rukopisu je ostala zbirka pjesama "Zvukolici" (Zvukopodobie).

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.