Tridesetih godina u budimpeštanskoj Ulici Katalin jedna pokraj druge skladno žive tri obitelji s četvero djece koja zajedno odrastaju: obitelj ravnatelja škole Elekesa s ozbiljnom i razboritom kćeri Irenom i njezinom pustopašnom, ali dobrodušnom mlađom sestrom Blankom; židovska obitelj stomatologa Helda s bojažljivom kćeri Henriettom; i obitelj bojnika Bíróa s dječakom Bálintom, koji je stariji od triju djevojčica i u kojega su sve one na neki način zaljubljene.

Živote i sudbine svih njih odredit će 1944. godina kada Heldove deportiraju, a bojnik pokuša sakriti Henriettu u svojoj kući. Sudbonosni događaji, između ostaloga i Henriettino ubojstvo, odvijaju se baš na dan Ireninih i Bálintovih zaruka te u danima nakon njih, kada slučajni sukrivci za Henriettinu smrt postaju Irena i Blanka. Ubrzo potom pogiba bojnik Bíró, a rat njegova sina Bálinta odvodi u zarobljeništvo.

Nakon rata sudbina se na okrutan način poigrava njihovim životima, dovodeći u teška iskušenja njihovo sestrinstvo, prijateljstvo i međusobnu naklonost iz djetinjstva i mladosti. Svatko od njih kreće svojim trnovitim životnim putem, ali im se staze i na koban način ukrštaju. Na tim ih njihovim životnim postajama neprimjetno prati Henrietta koja egzistira u nekom neobičnom obliku između života i smrti...

"Ulica Katalin, gdje su djeca iz tri susjedne kuće odrastala, voljela se, svađala ili umirala, nije samo ulica iz mašte, već i simbol: alegorija mladosti i nevinosti. Zato joj se oni koji su preživjeli žele vratiti. Kada bi samo mogli započeti dan u Ulici Katalin, svi bi problemi bili rješivi, a njihovi bi putevi vodili k cilju. Uzaludna nada – jedna od tri obitelji je nestala, a bez nje nema ni Ulice Katalin: preživjeli ne mogu vratiti vrijeme koje je prošlo, a ni sigurnost oslobođenu krivnje", napisala je autorica o ovome romanu.

Magda Szabó (1917. – 2007.) najznačajnija je mađarska književnica 20. stoljeća. Za života je objavila više od pedeset književnih djela: romana, drama, zbirki pjesama, studija i eseja te filmskih scenarija. Rođena je u Debrecenu, gdje je studirala latinski i mađarski jezik na Sveučilištu Lajos Kossuth. Odmah po završetku studija, četrdesetih godina 20. stoljeća, počela je predavati u djevojačkim školama u Debrecenu i Hódmezővásárhelyju, a potom se, između 1945. i 1949., zaposlila u Ministarstvu religije i obrazovanja.

U književnosti se javila 1947. zbirkom pjesama "Bárány" (Janje), a već za sljedeću zbirku pjesama, "Vissza az emberig" (Povratak ljudima), dobila je 1949. prestižnu književnu nagradu, koju joj je tadašnji staljinistički režim oduzeo odmah nakon dodjele, zabranivši joj sav daljnji književni rad, a ubrzo potom dobila je otkaz u Ministarstvu.

Svoj prvi roman "Freskó" (Freska) objavila je tek 1958. godine, a godinu dana kasnije i roman "Az őz" (Srna), kojim je postigla velik uspjeh kod mađarskih čitatelja. Do kraja života objavila je dvadesetak romana (više od polovice doživjelo je ekranizaciju), a među poznatijima su "Pilátus" (Pilat, 1963.), "Abigél" (Abigajila, 1970.), "Staromodna pripovijest" (Régimódi történet, 1977.), "Vrata" (Az ajtó, 1987.) i "Für Elise" (2002.).

Djela su joj do danas prevedena na više od 40 jezika, a dobila je i mnoga znamenita književna priznanja; među njima i „Kossuth“ (1978.), najvažniju mađarsku kulturnu nagradu. Za roman "Vrata" (preveden na trideset četiri svjetska jezika), dodijeljena joj je prestižna francuska književna nagrada „Femina“ za strane pisce (2003.).

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.