Nakon što se sa suprugom preseli u veći stan i odluči aktivirati nekoliko godina zamrznutu profesionalnu spisateljsku karijeru, mlada žena traži pomoć u kućanskim poslovima. Na preporuku prijatelja stupa u kontakt s Emerenc, neobičnom staricom koja će bitno obilježiti njezin život: radno izrazito učinkovita, ali svojeglava i ćudljiva Emerenc djeluje isključivo po vlastitom, često teško razlučivom poretku, namećući nov režim književnici i njezinu suprugu.

Ako je spriječena preko dana, doći će po noći i obaviti svoja zaduženja; ponekad svojim poslodavcima ostavlja male darove. Premda je u susjedstvu svi poznaju i vole, Emerenc svoj privatni život čuva iza čvrsto zaključanih vrata, izrazito je hladna, gruba i krajnje nepovjerljiva. Vrata ne otvara nikomu, čak ni rijetkoj rodbini ili prijateljima; iznimka je tek Viola, pas što su ga na Badnjak spasili iz smrtne opasnosti, koji postaje punopravan član te osebujne male zajednice.

Na tom jednostavnom polazištu Magda Szabó gradi nevjerojatno napetu pripovijest, katkad zastrašujuću, katkad duboko ganutljivu, ali uvijek punu razumijevanja za ljudsko stanje. Iako su u prvom planu površinske napetosti, djelu nevjerojatnu snagu daju dublji slojevi koje daje naslutiti prijetnja što se krije ispod površine. U trenutku kada pripovjedačica izgovori: "Ja sam ubila Emerenc", čitatelj biva uvučen u napeto iščekivanje što ne posustaje sve do posljednjih stranica, gotovo kao da čita kriminalistički roman.

U ovom djelomice autobiografskom romanu autorica zapravo prati nekoliko ženskih sudbina: služavke Emerenc, te Emerencinih, kasnije i književničinih prijateljica Polett, Adélke i Sutu, pri čemu se svaki subjekt pojedinačno, kao i uspostava njegova identiteta, ogleda se i prelama u odnosu sa sudbinama drugih.

Magda Szabó (1917. – 2007.) najznačajnija je mađarska književnica 20. stoljeća. Za života je objavila više od pedeset književnih djela: romana, drama, zbirki pjesama, studija i eseja te filmskih scenarija. Rođena je u Debrecenu, gdje je studirala latinski i mađarski jezik na Sveučilištu Lajos Kossuth. Odmah po završetku studija, četrdesetih godina 20. stoljeća, počela je predavati u djevojačkim školama u Debrecenu i Hódmezővásárhelyju, a potom se, između 1945. i 1949., zaposlila u Ministarstvu religije i obrazovanja.

U književnosti se javila 1947. zbirkom pjesama "Bárány" (Janje), a već za sljedeću zbirku pjesama, "Vissza az emberig" (Povratak ljudima), dobila je 1949. prestižnu književnu nagradu, koju joj je tadašnji staljinistički režim oduzeo odmah nakon dodjele, zabranivši joj sav daljnji književni rad, a ubrzo potom dobila je otkaz u Ministarstvu.

Svoj prvi roman "Freskó" (Freska) objavila je tek 1958. godine, a godinu dana kasnije i roman "Az őz" (Srna), kojim je postigla velik uspjeh kod mađarskih čitatelja. Do kraja života objavila je dvadesetak romana (više od polovice doživjelo je ekranizaciju), a među poznatijima su "Pilátus" (Pilat, 1963.), "Abigél" (Abigajila, 1970.), "Staromodna pripovijest" (Régimódi történet, 1977.), "Vrata" (Az ajtó, 1987.) i "Für Elise" (2002.).

Djela su joj do danas prevedena na više od 40 jezika, a dobila je i mnoga znamenita književna priznanja; među njima i „Kossuth“ (1978.), najvažniju mađarsku kulturnu nagradu. Za roman "Vrata" (preveden na trideset četiri svjetska jezika), dodijeljena joj je prestižna francuska književna nagrada „Femina“ za strane pisce (2003.).

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.