"Zeleni šator", veliki roman koji se smješta između dviju velikih smrti – smrti Josifa Staljina i smrti Josifa Brodskog – baš kao i ostala djela Ljudmile Ulicke govori o povijesti, ljubavi, uvjerenjima i vjeri, no više od svega ostalog: o složenosti i veličini ljudskoga života. A taj život Ulicka nam ovaj put daje kroz sudbine Miše, Ilje i Sanje, trojice neprilagođenih dječaka u kojima će se utjeloviti sve junaštvo, naivnost i nada onih koji su se opirali sivilu i opresiji sovjetskog režima.

Mudro i potresno, u najboljoj tradiciji velike ruske književnosti, Ulicka nas vodi u svijet zabranjenih ideja i knjiga, svijet potpirivane paranoje, u kojemu se o politici i glazbi razgovara u zadimljenim sobama, pod sjenom sveprisutne vlasti i čeličnim stiskom KGB-a. Naravno, dok ga stotinama sudbina opisuje, Ulickoj ne nedostaje ni razumijevanja ni humora ni senzualnosti, a sve što u "Zelenom šatoru" pronađemo, gdje god ga i kad god ga čitali, posve sigurno prepoznat ćemo kao blisko, kao ljudsko, kao svoje.

Iz kritike:

Potresan roman o životu u Sovjetskom Savezu tijekom Hladnoga rata, u kojemu se – između redaka – može pročitati štošta o životu u Putinovoj Rusiji danas… Najveća tragedija ove knjige jest to što završava. Roman koji nećete zaboraviti. Na vašoj polici naći će mjesto uz Doktora Živaga. – Kirkus Reviews

Zeleni šator Ljudmile Ulicke veličanstven je i sveobuhvatan roman, baš kako mu naslov i sugerira… “Treba izabrati između savjesti i nagona za preživljavanjem”, reći će jedan od likova. A vi ne možete, a da ne razmišljate za što biste se odlučili. – The New York Times Book Review

Jedna od najčitanijih (i najnapadanijih) ruskih spisateljica piše romane koji se lako čitaju, a usto su i nevjerojatno važni. Baš kao i još jedan disident, nobelovac Boris Pasternak, Ulicka svoje likove stavlja spred politike. Prema prognozama, i ona bi ga jednoga dana mogla slijediti u Stockholmu. – New York Magazine

Ljudmila Ulicka rođena je 1943. u evakuaciji u Baškiriji i odrasla u Moskvi, gdje je nakon završetka studija radila u genetičkom laboratoriju. Otpuštena je zbog pretipkavanja samizdata, nakon čega radi u kazalištu, piše crtice i tekstove za djecu. Prve priče objavila je krajem 1980-ih, a danas je jedna od najprevođenijih i najnagrađivanijih ruskih prozaistica. Stil joj je na tragu ruskog realizma, piše najčešće iz ženske perspektive o međuljudskim i obiteljskim odnosima, a likovi su joj kompleksni i zaokruženi. Za svoje romane i zbirke priča osvojila je brojne nagrade, a najvažnija su joj djela pripovijest “Sonječka” i romani „Medeja i njezina djeca“, „Veseli sprovod“, „Slučaj Kukocki“, „Daniel Stein, prevoditelj“, „Iskreno vaš“, „Šurik“ i dr.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.