"Pohvala rupi" esej je u kome se raspravlja o pojavi koja je – strogo i paradoksalno rečeno – lišena pojavnosti. Rupa je svojevrsno zjapeće ništa što nagriza svako nešto, sve što na ovaj ili onaj način biva ili jest. Kao takva, ona izaziva nelagodu, a ovisno o razmjerima i okolnostima – jezu ili užas. Tamo gdje se pojavljuje, svjedočimo nekom prekidu, izostanku ili praznini. Sagledavajući odlike rupe u širokom rasponu različitih “registara” (pojavni, kulturni, filozofijski), Jagor Bučan upušta se u njezinu temeljitu i obuhvatnu fenomenološku analizu, nastojeći razložiti njezine pojavne, značenjske i simboličke odlike, da bi je na koncu doveo u posrednu vezu s naravi ljudskoga bića.

Rupa nam, naime – kao što autor tvrdi – govori ponešto o čovjekovoj nedostatnosti, o njegovoj naravnoj osujećenosti, o egzistencijalnoj tjeskobi koja obilježava njegovo zemaljsko postojanje. No ako ništavnost rupe sagledamo u teološkome vidokrugu (s vidika “negativne” odnosno “niječne”, tj. apofatičke teologije), ona neočekivano nagovještava mogućnost pojedinčeva iskustva punine bitka. Riječju: iskustva mističnoga sjedinjenja.

“Čovjek se, kao takav, odlikuje znamenjem diskontinuiteta, praznine i zakinutosti. Riječ je o stanovitom generičkome manjku, o ontološkome nedostatku, o metafizičkoj rupi koja se nalazi u svakom pojedincu bez iznimke. I upravo u tu čovjeku imanentnu rupu netremice zuri mrkla zjenica svih onih rupa koje nas unaokolo salijeću, koje nas zlokobno nastoje – takvoga smo barem dojma – u se uvući. Sličnosti se, naime, privlače; jednak se veseli jednakome. Demon analogije podriva čovjekov spokoj, podsjećajući ga da se u njemu nalazi praznina koju ništa ne može ispuniti, koja se ničime ne može nahraniti. Zjapeće je to ždrijelo, muklo, bezglasno, nezasitno. Ono nema imena, nema svojstava; to je ono nespokojno, negativno ništa koje se u misaonoj introspekciji pojmovno očituje kao pozitivno nešto. No puko ništa nije neko nešto; ništa jest ništa i nije ništa drugo doli ništa.”

Jagor Bučan (1968.) akademski je slikar i nastavnik slikanja u zvanju redovitog profesora na Akademiji likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu. Predavao je kolegij Teorija prostora na ALU u Zagrebu (1996.-1999.) i na Akademiji likovnih umjetnosti u Širokom Brijegu, Bosna i Hercegovina (1999.-2003.).

Autor je likovnih monografija ("Albert Kinert", ALU u Zagrebu, Art studio Azinović, Zagreb 2002. i "Mladen Pejaković", više autora, Litteris, Zagreb 2009.), likovnih eseja, studija i prikaza u stručnim i znanstvenim publikacijama (stručni časopisi i zbornici) i predgovora likovnim izložbama.

Uredio je više monografskih izdanja, među kojima su, osim spomenutih, "Dioklecijanova palača sunca" Mladena Pejakovića (Litteris, Zagreb 2006., s Dorom Tomulić) i "Zlatko Šulentić", također Mladena Pejakovića (Art studio Azinović, Zagreb, 2008., s Tomislavom Kršnjavijem). Uredio je i pogovorom popratio knjigu zapisa Alberta Kinerta ("Monolog", ALU u Zagrebu, Zagreb 2016.). Napisao je pogovor knjizi Jadranke Damjanov "Bestijarij — od predaje do umjetnosti i natrag" (Sipar, Zagreb 2008.).

U časopisima Europski glasnik i ZaJedno objavio je više ogleda i prikaza.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.