Zamjatinov roman "Mi", napisan davne 1921. godine, izraz je autorova razočaranja socijalističkim idejama te svojevrstan bunt protiv vojnog komunizma u SSSR-u. Ali, zanimljivo, roman je i danas itekako aktualan i poticajan za razmišljanje. Društvo protiv kojega je usmjerena autorova kritika potpuno je matematizirano, racionalizirano, lišeno “duše”, pa su tako čak i likovi označeni brojevima, postali su “numere”.

No nismo li i mi primjerice postali “oibovi” ili kako već, ovisno o zemlji. Kolektivna svijest zatire individualnu, ratio svaku osjećajnost, koja se čak proglašava bolešću. Neslobodni su i pod stalnom prismotrom (vrlo aktualno!). Sažeto bismo mogli reći da je ovdje riječ o kritici totalitarizma, kako ga definira H. Arendt, ma odakle dolazio, tako da je ovaj roman “vazdaaktualan”, jer nam cijela povijest naše civilizacije pokazuje, a i upozorava nas, da je tanka crta između slobodnog i uređenog društva te totalitarnog i unificiranog; još sažetije: pobuni “ja” protiv bezlične mase “mi”.

Nema sumnje: Zamjatinov je roman konstrukt koji je nastao iz iskustva satiričke proze, u Engleskoj vrlo razvijene (sjetimo se samo Swifta), i poznavanja moderne tehničke civilizacije. Nije tako nimalo slučajno što se u romanu često spominje Taylor kao “prorok koji je umio gledati stoljeća unaprijed”, teoretičar rada na tekućoj traci kojega je sustav organizacije rada Lenin zvao “znanstvenim sustavom istiskivanja znoja”, ali ga je očigledno smatrao korisnim i za primjenu u industrijalizaciji Rusije, a jamačno je bio uzorom i Gastevljevim razmišljanjima o NOT-u (Naučnaja organizacija truda). “Taylorizmu” se kasnije narugao Chaplin u Modernim vremenima, ali već u vrijeme kada je taj “znanstveni sustav” naišao na primjenu u američkoj industriji, osobito u proizvodnji automobila.

U roman su ugrađena i engleska književna iskustva. Znamo: Wellsa je Zamjatin i sam prevodio u vrijeme dok je pisao Mi, a napisao je i predgovor za rusko izdanje njegovih djela. Osobito ga je cijenio kao autora znanstvene ili socijalne fantastike (pojmovi su Zamjatinovi), i to upravo distopične, jer Wells “svoje socijalno-fantastične romane koristi skoro isključivo da razotkrije defekte postojećega socijalnog poretka, a ne zato da stvori sliku nekog budućeg svijeta”. U inženjeringu vlastitog romana Zamjatin samo djelomično slijedi Wellsa, ali se zapravo odnosi prema njemu polemički, čak i s elementima parodije. On slijedi autora Oslobođena svijeta sve dok se “na ruševinama stare civilizacije” ne stvori “Jedina Svjetska Država”, ali dok će u Wellsa Kongres Svjetske Države “postupno svesti svoju vlast na ništicu”, dotle Zamjatin otvara suprotnu projekciju – koncentracije vlasti u rukama “Dobrotvora”, oslonjena na represivni aparat “Čuvara”.

** u knjigu je uvršten i esej "O književnosti, revoluciji i entropiji"; prev. A. Flaker)

Proganjan zbog sudjelovanja u boljševičkom pokretu koji je poslije napustio; kao inženjer boravio u Engleskoj, gdje je radio na konstrukciji ledolomaca; nakon revolucije djelatan je književnik u domovini. Kao prozni pisac i publicist utjecao na poglede i stil pisaca iz skupine Serapionova braća.

Distopijski roman «Mi» («My»), objavljen izvan Rusije (engl. prijevod 1924., skraćeni izvornik u Pragu 1927), ali poznat u domovinskome književnom krugu, postao je već početkom 1920-ih činjenicom ruskog književnog života i izazvao hajku stranačkih glasnogovornika na nepodobna pisca, koja je kulminirala 1929. Nakon toga Zamjatin je poslao pismo Staljinu obećavši kako se u inozemstvu neće baviti «protusovjetskom djelatnošću», dobio njegovo dopuštenje i 1931. iselio se u Francusku.

Obećanje je održao: klonio se suradnje u emigrantskom tisku, ali je pripremao, polazeći od napisane i odbijene tragedije «Atilla», povijesni roman «Bič božji» («Bič Božij», obj. nedovršeno, 1938).

Pisao je ornamentalnim stilom groteskne i satirične pripovijesti o ruskoj provinciji («Kotarsko - Uezdnoe», 1911), zabačenome vojnom garnizonu («Tamo gdje je vrag rekao laku noć - Na kuličkah», 1914). U romanu «Otočani» («Ostrovitjane», 1922) je oblikovao standardizaciju, lažnu ćudorednost, nivelizaciju pojedinca u korist pravila društvenog ponašanja, očito radeći na znanstvenoj fantastici romana «Mi», koji distopijski oblikuje totalitarno društvo budućnosti prije A. Huxleyja (Vrli novi svijet) i G. Orwella (1984).

I u «engleskom» romanu (napose u pridodanoj pripovijesti «Lovac na ljude» - «Lovec čelovekov», s motivom «lova» na ljubavne parove), kao i u distopiji «Mi», ali i u «Priči o najvažnijem» («Rasskaz o samom glavnom», 1924), bitna je oslobađajuća snaga nesputana erosa, koja u potonjoj "priči" vodi autora prema kozmičkim vizijama.

Zamjatin zastupa simultanizam i u manjim oblicima (u «Pećini - Peščera», 1922., zbivanje u Petrogradu za grad. rata poistovjećuje se s kamenim dobom), a u studiji «O sintetizmu», predgovoru likovnoj mapi J. Anenkova (1922), naglašava Bruegelovu i Boschovu tradiciju europske groteske. Razdioba pisaca na "heretike i sanjare" također pripada Zamjatinu.

Izvor: Leksikon stranih pisaca, Školska knjiga, Zagreb 2001.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.