Hans Kelsen
Obrana demokracije : Rasprave o teoriji demokracije
- Nakladnik: Naklada Breza
- Prijevod: Kiril Miladinov
- 11/2012.
- 396 str., tvrdi uvez
- ISBN 97895370367
- Cijena: 33.18 eur
Preračunato po fiksnom tečaju konverzije 7,53450 kuna za 1 euro - Cijene knjiga su informativnog karaktera, navodimo prvu cijenu po izlasku knjige iz tiska. Preporučamo da cijene i dostupnost knjiga provjerite kod nakladnika ili u knjižarama! Moderna vremena više se ne bave prodajom knjiga, potražite ih u knjižarama, antikvarijatima ili u knjižnicama.
Hans Kelsen (1881-1973) nije samo utemeljitelj čiste teorije prava nego i jedan od istaknutijih teoretičara demokracije dvadesetog stoljeća. Ovdje su po prvi puta skupljeni njegovi najvažniji tekstovi o obrani demokracije i parlamentarizma u jedan svezak. Zbirka sadrži tekstove nastale između 1920. i 1955, unutar pet političkih sustava.
"Onaj tko zna da su ljudskoj spoznaji dostupne samo relativne vrijednosti, taj prisilu koja je nužna za njihovu realizaciju može opravdati samo time da ima pristanak ako i ne svih (to bi bilo nemoguće i značilo bi anarhiju), onda barem većine onih za koje taj prisilni poredak treba vrijediti. To je načelo demokracije. To je princip najveće moguće slobode kao relativno najmanje suprotnosti između volonte generale, sadržaja državnog poretka, i volonte de tous, htijenja pojedinačnih subjekata podvrgnutih tom poretku.
Ta je sloboda nepopravljivo izgubljena u svakom državnom obliku osim demokratskog. Prije svega u diktaturi, bila ona socijalistička ili nacionalistička. A s političkom slobodom samoodređenja nužno mora nestati - to nas uči svaka stranica povijesti - i sloboda duha. Sloboda duha znači: sloboda znanosti, sloboda moralnog, umjetničkog i religijskog uvjerenja. Intelektualci koji se danas bore protiv demokracije i time pile granu na kojoj sjede proklinjat će diktaturu koju prizivaju čim budu pod njom morali živjeti i ni za čim neće čeznuti više nego za povratkom demokracije koju su tako ocrnili.
Napokon se moramo prisjetiti još jednog prigovora koji netko može demokraciji uputiti ne kao boljševik i ne kao fašist nego kao demokrat. Ona je državni oblik koji se najmanje brani od svojih protivnika. Čini se da je njezina tragička sudbina da na svojim vlastitim grudima mora hraniti i najljućeg neprijatelja. Ostaje li vjerna samoj sebi, ona mora tolerirati i kretanja koja streme uništenju demokracije i jamčiti im jednake mogućnosti za razvoj kao i svakom drugom političkom uvjerenju. I tako promatramo čudnovati igrokaz u kojem se želi ukinuti demokraciju u njezinim elementarnim oblicima, gledamo kako jedan narod postavlja zahtjev da mu se ponovno oduzmu prava koja si je sam dao jer se taj narod uspjelo uvjeriti da mu je najveće zlo njegovo vlastito pravo. S obzirom na takvu situaciju moglo bi se povjerovati u Rousseauovu pesimističnu tvrdnju: tako savršena državna formula predobra je za ljude, samo bi neki narod bogova trajno mogao demokratski vladati nad samim sobom.
Ali s obzirom na tu situaciju postavlja se i pitanje je li dovoljno samo teorijski braniti demokraciju. Ne treba li demokracija braniti samu sebe, i protiv naroda koji je više ne želi, i protiv većine koja nije složna ni u čemu drugom osim u volji da uništi demokraciju? Već postaviti to pitanje znači dati na njega negativan odgovor. Demokracija koja se pokušava uspostaviti protiv volje većine, i to čak silom, prestala je biti demokracija. Vladavina naroda ne može opstati protiv naroda. I to ne treba ni pokušavati, to jest onaj tko je za demokraciju ne smije se dopustiti uplesti u kobno proturječje i posegnuti za diktaturom da bi spasio demokraciju. Svojoj se zastavi mora ostati vjernim i kad brod tone, i u dubine se smije sa sobom ponijeti samo nadu daje ideal demokracije neuništiv i da će, što dublje potone, to strasnije ponovno oživjeti."
( iz eseja Obrana demokracije, 1952. )
"Onaj tko zna da su ljudskoj spoznaji dostupne samo relativne vrijednosti, taj prisilu koja je nužna za njihovu realizaciju može opravdati samo time da ima pristanak ako i ne svih (to bi bilo nemoguće i značilo bi anarhiju), onda barem većine onih za koje taj prisilni poredak treba vrijediti. To je načelo demokracije. To je princip najveće moguće slobode kao relativno najmanje suprotnosti između volonte generale, sadržaja državnog poretka, i volonte de tous, htijenja pojedinačnih subjekata podvrgnutih tom poretku.
Ta je sloboda nepopravljivo izgubljena u svakom državnom obliku osim demokratskog. Prije svega u diktaturi, bila ona socijalistička ili nacionalistička. A s političkom slobodom samoodređenja nužno mora nestati - to nas uči svaka stranica povijesti - i sloboda duha. Sloboda duha znači: sloboda znanosti, sloboda moralnog, umjetničkog i religijskog uvjerenja. Intelektualci koji se danas bore protiv demokracije i time pile granu na kojoj sjede proklinjat će diktaturu koju prizivaju čim budu pod njom morali živjeti i ni za čim neće čeznuti više nego za povratkom demokracije koju su tako ocrnili.
Napokon se moramo prisjetiti još jednog prigovora koji netko može demokraciji uputiti ne kao boljševik i ne kao fašist nego kao demokrat. Ona je državni oblik koji se najmanje brani od svojih protivnika. Čini se da je njezina tragička sudbina da na svojim vlastitim grudima mora hraniti i najljućeg neprijatelja. Ostaje li vjerna samoj sebi, ona mora tolerirati i kretanja koja streme uništenju demokracije i jamčiti im jednake mogućnosti za razvoj kao i svakom drugom političkom uvjerenju. I tako promatramo čudnovati igrokaz u kojem se želi ukinuti demokraciju u njezinim elementarnim oblicima, gledamo kako jedan narod postavlja zahtjev da mu se ponovno oduzmu prava koja si je sam dao jer se taj narod uspjelo uvjeriti da mu je najveće zlo njegovo vlastito pravo. S obzirom na takvu situaciju moglo bi se povjerovati u Rousseauovu pesimističnu tvrdnju: tako savršena državna formula predobra je za ljude, samo bi neki narod bogova trajno mogao demokratski vladati nad samim sobom.
Ali s obzirom na tu situaciju postavlja se i pitanje je li dovoljno samo teorijski braniti demokraciju. Ne treba li demokracija braniti samu sebe, i protiv naroda koji je više ne želi, i protiv većine koja nije složna ni u čemu drugom osim u volji da uništi demokraciju? Već postaviti to pitanje znači dati na njega negativan odgovor. Demokracija koja se pokušava uspostaviti protiv volje većine, i to čak silom, prestala je biti demokracija. Vladavina naroda ne može opstati protiv naroda. I to ne treba ni pokušavati, to jest onaj tko je za demokraciju ne smije se dopustiti uplesti u kobno proturječje i posegnuti za diktaturom da bi spasio demokraciju. Svojoj se zastavi mora ostati vjernim i kad brod tone, i u dubine se smije sa sobom ponijeti samo nadu daje ideal demokracije neuništiv i da će, što dublje potone, to strasnije ponovno oživjeti."
( iz eseja Obrana demokracije, 1952. )
© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.
