Dok avioni NATO-a paraju nebo nad Novim Sadom, a nebo bliješti kao na Silvestrovo u New Yorku, jasno je da je vrijeme za još jedan odlazak u sklonište. No ipak odlučiš prkositi sudbini. Uostalom, zasad si se izvukao, nakon što si u osamdeset dana devet puta promijenio prebivalište. Jer, kad si manjina, kad si ničiji, kad si zatočenik besmisla, od životne važnosti jest – ostati neprimijećen. Uostalom, dobro znaš da se iza svakog povijesnog simbola krije barem jedna puška, a na Balkanu je silno zamorno povesti razgovor o povijesti, na kojem će slomiti zube svatko tko uza se nema revolver. I tako čekaš da izbije mir. Ali ne prestaješ pisati.

"Exterritorium" je dojmljiva dnevnička esejistika Lászla Végela, mađarskog pisca rođenog u Vojvodini. Britka promišljanja o humanosti, krivnji, odgovornosti i politici, kao i nostalgična toplina prema ljudima i mjestima koji tvore dom i kad si naoko ničiji, čine Végela istinski velikim piscem.

"Kako bi bilo korisno svekolikome mađarstvu, ili, recimo to jednostavnije, svakome tko se i koga se smatra Mađarom, kad bi se poznavalo, čitalo i razumjelo Gombrowiczeve Dnevnike. No ne bi se moralo ići čak ni tako daleko; bilo bi im dovoljno, a i blagotvorno, da se poznaje Végelovo djelo. Ono kako on zna pričati o manjinskoj egzistenciji, o odnosima provincije i centra (?), provincije i provincijalizma, regije i svega svijeta, ili o mađarstvu kao europejstvu, racionalno i osjećajno, s lokalnim iskustvom (i egzistencijom), a imajući pritom na umu i pred sobom cijeli svijet, pa i ono što on zdravorazumski i mudra srca kaže o Trianonu, ne birajući one najčešće putove (one samolimitirajuće, ili one uslijed sljepoće), kad se to pitanje ili samo pomete pod tepih ili se neprestano kopa po ranama. Problematiku mađarstva on ne promatra sa sve mađarskijega, a time i sve partikularnijega i osamljenijega kuta, već iz perspektive ljudskih prava. No lako je moguće da to samo ja mislim tako, premda bih po ovom pitanju vrlo rado htio biti makar Végelova sjena. Drugi moj prijatelj svojedobno je, citirajući Camusa, ustvrdio: 'Svaki se pisac ukrcava na galiju svojega doba.' A Végel je na toj galiji jedan od istaknutijih putnika."
Péter Esterházy

"Exterritorium, dom za bezdome, pozornica je za istorijski čas, Vegel je to lepo i blagovremeno još 1988. godine primetio, u kome i pustinja može postati jedina oaza."
Slobodan Beljanski

"Végel mogao bi spadati u jednu misleću manjinu koju su u europskoj kulturi obilježili mnogi židovski intelektualci i do te mjere da su u manjini oni bili u većini."
Slobodan Šnajder

"Ovaj je Exterritorium prekriven, dokle god oko seže, neizmjernom masom razvalina misli i stajališta, nakupinama krhotina desetljećima starih krivotvorina i višestoljetnih mitova. A Végelu su apokaliptični događaji iz ne tako davne prošlosti opet davali razloga za njemu tako svojstven uporni otklon i zlokobna predviđanja. A povijest je i njega namirila grozničavom pobjedom, istom onom jezivom naknadom kakvu će za nju iznjedriti katastrofični umovi. Sve on to, sudeći prema ovim esejima, a kao što i sam priznaje, žilavo podnosi, baš kao što je podnosio i prije, sa strepnjama i strahovima 'malog čovjeka'. No ono što je ovdje najteže elaborirati, to je organska osamljenost."
József Tamás Reményi

László Végel rođen je 1941. u Srbobranu u Vojvodini. Studirao je mađarski jezik i književnost na sveučilištu u Novom Sadu, kao i filozofiju u Beogradu. Radio je u više medija (član redakcije časopisa Uj Symposion, Polja i Prolog, urednik subotnjeg kulturnog dodatka lista Magyar Szo, kazališni kritičar Politike, dramaturg Televizije Novi Sad). Od 1994. do 2002. bio je koordinator novosadskog ureda Fonda za otvoreno društvo, a od 2002. bavi se isključivo književnošću.

Njegova su najvažnija djela: "Memoari jednog makroa" (1967.), "Dupla ekspozicija" (1983.), "Pareneza" (1987.), "Velika istočno-srednjo-evropska Gozba stupa u Pikarski roman" (1996.), "Exterritorium" (2000.), "Neoplanta ili izgubljena zemlja "(2013.) i "Balkanska krasotica ili Šlemilovo kopile" (2015.), zatim knjiga eseja "Wittgensteinov razboj" (1993.) i dramskih djela "Judita i druge drame" (2005.).

Dobio je brojne nagrade za književnost, među kojima se ističu dvije mađarske državne nagrade za životno djelo, Kossuthova (za književnost, 2009.) i Domovinska (za doprinos mađarskom nasljeđu, 2013.), dok je za "Wittgensteinov razboj" dobio Regionalnu Pulitzerovu nagradu Mađarske. Djela su mu prevedena na albanski, bugarski, engleski, hrvatski, nizozemski, njemački, slovenski i srpski.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.