Tematizirajući ratnu stvarnost Sarajeva, priče iz "Sarajevskoga Marlbora" Miljenka Jergovića u poetičkom pogledu superiorno iznevjeruju konvencije i očekivanja: Jergović ne operira povišenim emocijama, ne “igra” na sentiment, u njegovu se gledanju svijet i ljudi ne dijele manihejski na dobre i zle, na zločince i žrtve. Narativni je postupak stegnut, bez retoričkih paroksizama, usredotočen na događaj i na ono što se u njemu zbiva s čovjekom, bez svoje volje bačenim u događaj. A sve je to viđeno kao iz stanja neke čudovite odvojenosti, koja omogućuje da se sve stvari sagledavaju i tekstom oblikuju istovremeno u svojoj tvrdoj stvarnosti i sugestivno oneobičene izvan ičijega i ikakvoga poznatoga iskustva.

Odmah po izlasku prvoga izdanja 1994., Sarajevski Marlboro — u tom trenutku prva prozna knjiga mladoga sarajevskog pjesnika i kolumnista — bio je prepoznat kao književni fenomen. Danas, trideset godina poslije, kada je Jergović već autor obimnoga, raznovrsnog, a i dalje otvorenoga opusa, dvadeset devet kratkih proza iz Sarajevskog Marlbora zrači jednakom magijom, na neki način još zagonetnijom, ostajući amblemskom knjigom ovoga pisca, ali i cijele jedne književne mikroepohe ozračene ratom 1992.–1995.

Ivan Lovrenović

Čitajte ovu knjigu: u Sarajevu su umirali mnogi ljudi, a tamo se i rodilo 20. stoljeće. Ove priče govore o onome što se dogodi kada zaboravimo na svoju esencijalnu fragilnost; Jergović pokazuje da se ono što nas ujedinjuje ne može negirati, a ono što nas razdvaja lako može postati kobno. Ovaj klasik antiratne proze upozorenje je na ogromnu ljudsku cijenu koju plaćamo kada mrzimo druge.
Richard Flanagan

Prije mnogo godina – u neka skoro davna vremena – kada sam tumarao uzduž i poprijeko Bosnom za svojih ciganskih lutanja Podunavljem i okolnim zemljama, u Bosni sam naišao i na sreću. U Jergovićevu svijetu – kao, uostalom, ni u kojem drugom svijetu – sreća zasigurno ne može postojati, ali unatoč svemu nju je, paradoksalno, moguće naslutiti; osjećaš je onda kad bi ti mogla biti na dohvat ruke, pa to njezino nepostojanje čini još strašnijom. Dakle ne preostaje drugo nego odustati od stvarnoga, realnoga, života i priviknuti se na neizvjesnost: ‘U tako sačinjenom svijetu’, piše Jergović, ‘postoji elementarno pravilo koje se svodi na uvijek pripremljenu putnu torbu.’
Claudio Magris

Jergovićeve su priče takoreći kišom granata atomizirane novele, bljeskalice nečuvenoga, koje, kao i svaka dobra ratna literatura, abnormalno rasvjetljuju kao svakodnevicu, kroz koju na dohvat ruke prosijava sreća mirnih vremena. U svojoj programatskoj jezgrovitosti i jednostavnosti ovaj izričaj podsjeća na čuvenu zbirku priča Crvena konjica (1926.) Isaka Babelja, u sučeljavanju strahota rata i poetskih dojmova, u svome jarosnom humoru. Kao referentna figura prepoznatljiv je i Raymond Carver, Jergovićev najdraži (strani) autor: u umijeću izostavljanja, u vibrirajućem banalitetu neslućenih međuovisnosti, u odabiru sudbonosnih momenata i istovremenom ostavljanju kraja otvorenim. Autor "Sarajevskog Marlbora" služi se prividnim realizmom čija čvrsta površina kroz neizgovoreno otkriva pogled u dubinu. Tu i tamo ne libi se da pripovjedačkim sredstvima navođenu spoznaju na kraju — sigurno je sigurno! —  izlije u poentu.
Daniela Strigl, “Volltext”, Zeitung für Literatur, br. 1, 2009.

Pripovijetke Miljenka Jergovića, prava remek-djela, bajke ovoga kraja stoljeća, uspijevaju pretvoriti u riječi osjećaje svakog pojedinog stanovnika Sarajeva, nakon što ih je smrt itekako dotaknula: ništa se spasilo nije, ali jednostavno nije još ni stigao trenutak posljednjeg oproštaja.
Carlo Remeny, Famiglia cristiana

Kao sve velike knjige o ratu, "Sarajevski Marlboro" ne govori o ratu – govori o životu. Jergović je strašno talentiran pisac, a ljude za vrijeme opsade pokazuje u dirljivoj cjelovitosti. I još jedna stvar: ovo nije knjiga sažaljenja kakvih danas ima mnogo – "Sarajevski Marlboro" je knjiga za ljude koji cijene život.
Aleksandar Hemon

Miljenko Jergović rođen je 1966. u Sarajevu. Živi u Zagrebu.

Romani: Buick Rivera (2002.), Dvori od oraha (2003.), Gloria in excelsis (2005.), Ruta Tannenbaum (2006.), Freelander (2007.), Srda pjeva, u sumrak, na Duhove (2007.), Volga, Volga (2009.), Otac (2010.), Roman o Kori­ni (2010.), Psi na jezeru (2010.), Rod (2013.), Doboši noći (2015.), Wilimowski (2016.), Herkul (2019.) i Vjetrogonja Babukić i njegovo doba (2021.)

Pripovijetke i druge proze: Sarajevski Marlboro (1994.), Karivani (1995.), Mama Leone (1999.), Inšallah, Madona, inšallah (2004.), mačka čovjek pas (2012.), Levijeva tkaonica svile (2014.), Sarajevo, plan grada (2015.), Nezemaljski izraz njegovih ruku (2016.), Selidba (2018.), Trojica za Kartal (2022.) i Rat (2024.)

Poezija: Opservatorija Varšava (1988.), Uči li noćas neko u ovom gradu japanski (1990.), Himmel Comando (1992.), Preko zaleđenog mosta (1996.), Hauzmajstor Šulc (2001.), Dunje 1983 (2005.) i Izabrane pjesme Nane Mazutha (2011.).

Članci, kolumne, eseji i prepiska: Naci bonton (1998.), Historijska čitanka (2001.), Historijska čitanka 2(2004.), Žrtve sanjaju veliku ratnu pobjedu (2006.), Transatlantic Mail, sa Semezdinom Mehmedinovićem (2009.), Zagrebačke kronike (2010.), Pamti li svijet Oscara Schmidta (2010.), Muškat, limun i kurkuma (2011.), Tušta i tma, sa Svetislavom Basarom (2014.), Drugi krug, sa Svetislavom Basarom (2015.), Autobus za Vavilon (2017.), Imaginarni prijatelj (2022.) i Mudrost poraza, ludost pobjede (2023.)

Drama: Kažeš anđeo (2000.).

Jergović je dobitnik je brojnih domaćih i međunarodnih nagra­­da. Među njima su nagrade Mak Dizdar za mlade pjesnike, Stolac 1987., Goran za mlade pjesnike, Lukovdol 1988., Veselko Tenžera, za najbolju kolumnu na području Jugoslavije, Zagreb 1990., Ksaver Šandor Gjalski, Zabok 1994., Erich-Maria Remarque, Osnabrück 1995., Grinzane Cavour, Torino 2003., nagrada Društva književnika Bosne i Hercegovine, Sarajevo 2004., nagrada Napoli, Napulj 2005., Meša Selimović, Tuzla 2007., nagrada grada Cassina, Cassino 2009., nagrada Fulvio Tomizza, Trst 2011., Angelus za najbolju knjigu srednjoeuropskog pisca, Wroclaw 2012., Stefan Mitrov Ljubiša, Budva, 2013., Njegoševa nagrada, Cetinje 2015., nagrada Prozart, Skopje 2017., nagrada Georg Dehio, Berlin 2018., Milovan Vidaković, Novi Sad 2018., Nagrada Kopernik Poljske kulturne udruge Mikolaj Kopernik, Zagreb 2018., Sveukrajinski rejting Knjiga godine 2019., u kategoriji prevedene beletristike, Kijev 2020., Premio Latisana per il Nord-Est, Latisana 2022., Počasna nagrada austrijskih nakladnika i knjižara za toleranciju u mišljenju i djelovanju, Beč 2022., nagrada Fric, Zagreb 2023. i nagrada Vilenica, Ljubljana 2024.

Djela su mu prevedena na bjeloruski, bugarski, češki, engleski, farsi, finski, katalonski, litavski, mađarski, makedonski, nizozemski, njemački, poljski, portugalski, ruski, slovački, španjolski, švedski, talijanski, turski i ukrajinski jezik.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.