Lazo Pavletić, fijakerist, bio je vraški ponosan na svoju višejezičnost jer je, osim srpskog, ovladao i mađarskim, njemačkim, a pod stare dane i engleskim. Još kad je 1958. za šankom restorana hotela Zvijezda upoznao gimnazijalca koji je pretendirao postati pisac, zaključio je da je mladi Mađar taj koji će moći baciti na papir njegovu životnu priču. Od plana da postane književni lik poput, kako kaže, druga po imenu car Franjo Josip, Lazo ne odustaje ni nakon trideset godina i odlaska u mirovinu, a kad njih dvojica krenu na zadnju zajedničku vožnju fijakerom, stiže trenutak neočekivanog obrata.

"Neoplanta" mađarskog pisca iz Vojvodine Lászla Végela topla je i silno životna kronika jednoga grada i ljudi u žrvnju 20. stoljeća. Na području gdje su i masovne grobnice multikulturne, Végel ispisuje suosjećajne stranice sage o obiteljima koje su pronašle svoj put kroz tragedije i komedije grada koji još od carice Marije Terezije svaki njegov građanin zove na svojem jeziku. Jer, grad koji voliš nazivaš upravo tako, baš kao što i čovjek umije istinski opsovati samo na onom jeziku na kojem i sanja.

"Roman Neoplanta ili obećana zemlja jedna je od onih kolosalnih knjiga koje na vrlo jednostavan način govore o čovjekovoj sudbini i o sudbini zajednice. Nije to ni autobiografija, a ni kolektivna biografija vojvođanskih Madžara, nego je nešto mnogo veće i važnije: jedna priča o manjinstvu. Dobar čitatelj iz nje bi mogao naslutiti razloge zbog kojih neki ljudi odu, a neki ne mogu ni po cijenu života."
Miljenko Jergović

"Vegel ispisuje posvetu Novom Sadu koja je melanholična i lirska, ali ne sentimentalna i zašećerena, zapravo manovski ironična; posvetu koja, štaviše, povremeno lipti krvlju nedužnih poludužnih žrtava svakojakih 'oslobodilaca' koji su bahato i bučno umarširali u ovaj grad i sa severa i sa juga…"
Teofil Pančić

"Végelov se realizam još od prvog romana, Memoara jednog makroa, sastoji u tome da će on uvijek biti u stanju u inat aktualnim političkim frazama artikulirati činjenicu da mi zapravo samo uporno ponavljamo sudbinu vlastitih predaka, a da se naš položaj nikad i ni na koji način neće promijeniti. Iz istih će razloga i Neoplanta u kontekstu strogo shvaćena minoritetnog diskursa postati neprihvatljiva viktimizacijskoj retorici manjinskog politikuma, koja ne dopušta da se na sebe reflektira istodobno i kao počinitelj i kao žrtva zla. Nije mi ni kao čitateljici, a ni kao Neoplanćanki lako izboriti se s činjenicom da u Végelovim djelima nema oprosta, da su možebitna opravdanja neuvjerljiva, izlike budalaste, a da je svaka religija zapravo nedostojna povjerenja. I da jedino skepsa ostaje trajna."
Emőke Berényi

"Laslo Vegel uspio je svojim delom, kao malo koji drugi pisac ovog dela Evrope, kompleksni prostor Balkana i nekadašnji prostor Jugoslavije, sa svim njihovim ratovima, zločinima, mržnjama, ideološkim sukobima i čistkama, kriminalnim tranzicijama i tlapnjama pretvoriti u jedan majestetičan književni svet gotovo markezovskog tipa."
Đorđe Krajišnik

László Végel rođen je 1941. u Srbobranu u Vojvodini. Studirao je mađarski jezik i književnost na sveučilištu u Novom Sadu, kao i filozofiju u Beogradu. Radio je u više medija (član redakcije časopisa Uj Symposion, Polja i Prolog, urednik subotnjeg kulturnog dodatka lista Magyar Szo, kazališni kritičar Politike, dramaturg Televizije Novi Sad). Od 1994. do 2002. bio je koordinator novosadskog ureda Fonda za otvoreno društvo, a od 2002. bavi se isključivo književnošću.

Njegova su najvažnija djela: "Memoari jednog makroa" (1967.), "Dupla ekspozicija" (1983.), "Pareneza" (1987.), "Velika istočno-srednjo-evropska Gozba stupa u Pikarski roman" (1996.), "Exterritorium" (2000.), "Neoplanta ili izgubljena zemlja "(2013.) i "Balkanska krasotica ili Šlemilovo kopile" (2015.), zatim knjiga eseja "Wittgensteinov razboj" (1993.) i dramskih djela "Judita i druge drame" (2005.).

Dobio je brojne nagrade za književnost, među kojima se ističu dvije mađarske državne nagrade za životno djelo, Kossuthova (za književnost, 2009.) i Domovinska (za doprinos mađarskom nasljeđu, 2013.), dok je za "Wittgensteinov razboj" dobio Regionalnu Pulitzerovu nagradu Mađarske. Djela su mu prevedena na albanski, bugarski, engleski, hrvatski, nizozemski, njemački, slovenski i srpski.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.