Nakon nagrađenog romana "Hoćemo li sutra u kino", Borivoj Radaković vratio se pričama. Knjiga "Ne plači, dušo" sadrži deset priča i jedan poetsko-prozni fragment. Funkcionira kao svojevrsni epilog – o našem svakidašnjem, običnom ludilu, što ponekad doseže strašne proporcije i posljedice. To su priče o nerazumijevanju i komunikacijskim šumovima koji premrežuju naše živote, o žudnjama, strahovima i strastima. Priče koje iskrivljuju naše karaktere, o pokušajima da se pronađe smisao i neka vrsta užitka u svakidašnjem tavorenju. Konkretnije, to su priče o nasilnicima u tramvajima, na ulicama i u domovima, o jednom piscu posmrtnih govora. O ljubavi starije žene i mlađeg muškarca, o usamljenicima, muškim i ženskim, o starosti, demenciji i smrti, o jednom voajeru i jednom promatraču svijeta…

U priči "Pogled s druge strane prozora" slijedimo voajera koji skrivenim stazama obilazi Dubravu i viri u sobe njenih stanovnika. Opsesivno ih vreba i uhodi. U drugoj, nazvanoj "Promatrač svijeta", ponovo je u središtu svojevrsni voajerizam, ali druge vrste. Pratimo sredovječnog muškarca koji kroz staklenu stijenku kafića promatra svijet i ljude, život koji prolazi kraj njega. Zapravo nam se čini da su sve priče u ovoj knjizi djelo jednog takvog promatrača svijeta. On je opor i pronicljiv, pomalo i opsesivan, kao onaj voajer iz Dubrave, ali i mekši nego i u jednoj dosadašnjoj knjizi ovog autora, umorni mudrac koji na ljude i svijet gleda s blagošću premda je svjestan svih njegovih zamki i okrutnosti.

"Ne plači dušo" je neobična knjiga, prepuna humora i groteske, bolesti i vitalizma, ali i kritike naše suvremenosti. Radnja se zbiva u Zagrebu, pomalo sivom i umornom, a Boro Radaković se i u ovom tekstu potvrđuje kao jedan od njegovih najboljih poznavatelja – kako grada tako i jezika kojim se služe njegovi stanovnici.

Borivoj Radaković (1951.) mediteransko je (zadarsko) djetinjstvo zamijenio kontinentalnim (zagrebačkim) životom. Završio je studij jugoslavenskih jezika i književnosti te komparativne književnosti. 

Objavio je romane "Sjaj epohe" (1990.), "Virusi" (2005.), "Što će biti s nama" (2015.), "Hoćemo li sutra u kino" (2018.) – za koji je dobio Nagradu Janko Polić Kamov, "Divno nam je s nama" (2023.), pripovijetke "Ne, to nisam ja" (1999.) i "Porno" (2002.) i "Ne plači dušo" (2021.) i knjigu eseja "Sredina naprijed" (2003.). Napisao je uspješno izvedene drame, poput "Dobro došli u plavi pakao" (1994.), "Miss nebodera za miss svijeta" (1998.), "Breza" (2010.), "Kaj sad?" (2002.), "Amateri" (2010.), "Grupa" (2013.), "Dobitnik" (2015.).

Objavio je antologiju lezbijske poezije "Dvije" (1994.), s Mattom Thorneom i Tonyjem Whiteom uredio je zbirku priča suvremenih britanskih i hrvatskih prozaika "Croatian Nights" te s Arsenom Oremovićem zbirku priča o rock and rollu "Zvučni zid" (2009.). Usto valja istaknuti i konceptualni rad "Visitor’s Book" (2005.).

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.