“Uvijek kad pomislim na brata, zapravo mislim o dvojnosti ruševina – onih u njemu i onih oko njega. Ali ruševine su uvijek pune pukotina u kojima se život ima gdje skriti. I duh opstanka kroz njih se može provući. Ako zna razabrati one prave pukotine od njihovih imitacija koje vuku, zavedu i navode na udes, poput sirena koje su vabile Odiseja. Ali ni ljudski duh nije uvijek spreman na pustolovine – pa čak ni na onu ključnu pustolovinu očuvanja vlastitog života.”

Priče Lane Derkač pripovijedaju o apokaliptičnim događajima, o ljubavnim brodolomima koji završe ubojstvom, o moralnoj dilemi jednog lopova ili dosadi sasvim običnog boga koji upravlja svima nama, a s druge strane to su priče o svakodnevici koju dijelimo s prijateljima, o partnerima, obiteljima, ljetovanjima, odnosima, prekidima. Lana Derkač u “Adresaru smrti” otkriva se kao vješta prozaistica poetskog jezika koji ponekad nepredvidivo, potpuno samoživo unosi u njezine priče različite atmosfere, od jezivih do meditativnih, donoseći galeriju živopisnih likova poput smrtonosne ljubavnice, labuda, dokonog boga ili djevojke na aparatima, koji su nerijetko i sami slutnja mogućeg lošeg ishoda stvarnosti.

Tekstovi su to koji nas suočavaju s onim što se proteklih nekoliko godina događalo s našim životima, gotovo opipljivim strahom od apokalipse usred pandemije i potresa. “Adresar smrti” vješto isprepleće dva suprotstavljena svijeta, onaj koji se urušava i čiji se kraj sluti i onaj koji se, usprkos svemu, u malim dnevnim pomacima, navikama, nježnostima i pažnji koje dajemo drugima, ipak nastavlja okretati oko nas samih.

Lana Derkač rođena je 1969. godine u Požegi. Diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Piše poeziju, prozu, drame i eseje. Njezini su tekstovi objavljeni u mnogim antologijama, panoramama i zbornicima u zemlji i inozemstvu. Sudionica je brojnih međunarodnih pjesničkih festivala i raznih književnih događanja. Tekstovi su joj dosad prevođeni na dvadeset jezika. Dobitnica je više književnih nagrada, među ostalima i Nagrade “Risto Ratković” za najbolju zbirku pjesama u regiji, to jest na prostoru Crne Gore, Hrvatske, Srbije i Bosne i Hercegovine.

Objavila je zbirke poezije "Usputna raspela" (1995.), "Utočište lučonoša" (1996.), "Eva iz poštanskog sandučića" (1997.), "Škrabica za sjene" (1999.), "Osjećam melankoliju" (s R. Jarakom i T. Ribićem, 2002.), "Šuma nam šalje stablo e-mailom" (2004.), "Striptiz šutnje" (2006.), "Tko je postrojio nebodere" (2006.), "Murmullo sobre el asfalto" (s Davorom Šalatom, Guadalajara, 2008.), "Qui a mis en rang les gratte-ciels? et autres poèmes" (Bruxelles, 2010.), "Šah sa snijegom" (2011.), "Tko je postrojio nebodere i druge pjesme" (Tunis, 2014.), "Posvajanje neba" (2015.), "Ugovor s prašinom" (Bijelo Polje, 2017.) i "Hotel za mrtve" (2020.), zbirku eseja "Strateg" (2015.), zbirke kratkih priča "Osluškivanje anđela" (2003.) i "Zastava od prašine" (2009.), zbirku drama "Rezignacija" (2000.) te roman "Doručak za moljce" (2012.).

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.