U treći svezak „Izabranih djela” Ive Brešana uvrštene su autorove kratke proze skupljene u dvjema knjigama: „Pukotine” (2000) i „Mrtvima ništa ne treba” (2014). Obje su nastajale paralelno s romanima, objavljenim u prethodnom svesku, a prema mišljenju priređivača Vinka Brešića, „u neku ruku i kao skice za moguće romane“, ali su iz raznih razloga ostale na razini opsežnijih pripovijedaka.

Brešanove priče imale su, jednako poput ranije drama i romana, dobar odjek u kritici i čitateljskoj publici.

Manje je poznato da se u Brešanovu opusu nalazi i nekoliko eseja te autobiografsko-memoarskih priloga. Vinko Brešić u ovaj je svezak uvrstio autorov važan autopoetički tekst „Osnovna načela moga kazališnog sustava“ (1996), memoarski prilog „Moji ‘slučajevi’“ (1992), zapis „Autobiografija“ (1997) te jedan intervju iz 2000. godine. 

Ivo Brešan, dramski pisac, pripovjedač, esejist i scenarist rođen 27. svibnja 1936. u Vodicama. Gimnaziju je pohađao u Šibeniku, a studij jugoslavenskih jezika i književnosti diplomirao na Filozofskome fakultetu u Zagrebu. Od 1960. radio je kao profesor na šibenskoj gimnaziji, a od 1983. do 2002. kao umjetnički voditelj šibenskoga Centra za kulturu, odnosno Šibenskoga kazališta, te je bio zadužen i za selekciju dramskoga programa Jugoslavenskoga (poslije Međunarodnoga) festivala djeteta.

U književnosti se javio 1955. kratkom prozom (u Šibenskoj reviji), a povremeno je nastupao u amaterskim i profesionalnim predstavama u Šibeniku. U Vidiku je 1970. objavio dramu "Četiri podzemne rijeke" i otada djeluje uglavnom kao pisac tekstova za kazalište, film i televiziju te postaje jednim od najplodnijih i najizvođenijih hrvatskih dramatičara. Dramski su mu tekstovi sabrani u knjigama "Groteskne tragedije" (1979), "Nove groteskne tragedije" (1989), "Tri drame" (1993), "Utvare" (1997) i "Spletke" (1997).

Među filmskim i televizijskim ostvarenjima osobito su zapaženi scenariji za filmove i serije Krste Papića (Predstava Hamleta u Mrduši Donjoj, 1973; Izbavitelj, 1976; Tajna Nikole Tesle, 1980; Veljka Bulajića (Obećana zemlja, 1986; Donator, 1989) i Vinka Brešana (Kako je počeo rat na mome otoku, 1996; Maršal, 1999) i Daniela Marušića (Ptice nebeske, 1989).

Od sredine devedesetih godina prošloga stoljeća posvetio se gotovo isključivo prozi, romanesknim ostvarenjima: "Ispovijedi nekarakternog čovjeka", 1996., "Astaroth", 2001., "Kockanje sa sudbinom", 2002., "Država Božja 2053", 2003., "Vražja utroba", 2004., "Tri života Tonija Longina", 2005., "Gorgone", 2006., "Katedrala", 2007., "Ništa sveto", 2008., "Prokletnici", 2010., "Sedam stuba do trona", 2012., i pripovjetkama (zbirke Pukotine & druge priče, NZMH, 2000; Mrtvima ništa ne treba i druge pripovijetke, 2014).

Za svoj rad primio je nekoliko nagrada: Sterijinu i Gavellinu 1972. za Predstavu Hamleta u selu Mrduša Donja, Gavellinu 1979. i Sterijinu 1985. za Svečanu večeru u pogrebnom poduzeću, Vladimir Nazor za životno djelo 2001. i Ksaver Šandor Gjalski 2008. za roman "Katedrala". Umro je u Zagrebu 3. siječnja 2017. 

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.